Dana 22. srpnja 2011. oko 14 sati, na tisuće elektronskih adresa stigao je obimni manifest izvjesnog Andersa Beringa Breivika, čovjeka koji će nekoliko sati kasnije postati poznat u cijelom svijetu. Suludim argumentima, tu je objašnjena strašna mržnja prema strancima, posebno prema muslimanima. Istog dana u 15,30 improvizirana bomba usmrtila je osam osoba u centru Osla, nedaleko od kabineta norveškog premijera Jensa Stoltenberga

Nažalost, to je bio samo uvod u krvavi pir koji je Breivik izveo na otočiću Utoya, nadomak Osla. Tamo je više od 600 pripadnika podmlatka vladajuće Radničke stranke prisustvovalo tradicionalnom okupljanju, kada ih je jedan plavokosi čovjek u policijskoj uniformi pozvao da se okupe oko njega – tvrdio je da su ga poslali kao pojačanje nakon bombaškog napada u gradu. Taj čovjek bio je Breivik, koji je iz dvije puške oko 90 minuta pucao po djeci – do dolaska policije, i usmrtio je 69 osoba.

Novinari Deutsche Wellea posjetili su Utoyu, uoči tužne obljetnice, reportažu prenosimo u cijelosti.

Trava na livadi svježe je pokošena, glavna zgrada svježe oličena – stotine dobrovoljaca pripremali su otočić za obilježavanje druge obljetnice masakra. Promatraču s mora ili kopna Utoya nikad ne bi zapala za oko, jer u zemlji fjordova takvih otoka ima mnogo. Ali Utoya je već 63 godine više od običnog otoka – to je srce norveške socijaldemokracije. Još 1950. otok je poklonjen mladeži Radničke stranke i od tada se na njemu održavaju ljetni kampovi. Posjećivali su ih redovito stranački čelnici, Stoltenberg, a prije njega Torbjorn Jagland i drugi. Da ste prije samo tri godine nekog pitali o Utoyi, rekao bi vam da je to raj na zemlji, mjesto druženja i razbibrige.

Recimo Tove Lize Granli – ona je 1982. kao tinejdžerica bila na Utoyi i pamti je kao idilično mjesto. Međutim, 2011. tamo je bio njezin sin Jo, koji će taj posjet zapamtiti kao pakao. Jo je preživio pukom srećom – sa još 46 mladića i djevojaka sakrio se u učionicu. Neki su izabrali malu kafeteriju kao sklonište – a slučaj je htio da razulareni ubojica kroči upravo u kafeteriju, a ne u učionicu. Tove Lize i njezin sin Jo smogli su snage vratiti se na Utoyu i pomoći u radovima.

Jer tijekom obilježavanja druge obljetnice tragedije, Utoya je otvorena za obitelji žrtava i preživjelih, kako bi se još jednom prisjetili onih koji se nisu vratili s ljetnog kampa 2011. Prema jednom istraživanju, čak 40 posto preživjelih pati od anksioznosti ili depresije. Vlada je osigurala 23 milijuna eura kako bi općine financirale medicinske tretmane za njih. Ragnhild Kaski sa sjevera Norveške zahvalna je zbog te pomoći. Ona je svoje strahove pobijedila uz pomoć psihijatra. 'Ostatak mog života bit će obilježen Utoyom', rekla je ona za radio NRK. 'No život mora ići dalje.'

Povratak Radničke stranke na otok smrti

I mladež Radničke stranke želi gledati prema budućnosti – plan je da se Utoya ponovo izgradi. Bit će srušene kafeterija i druge zgrade koje sjećaju na krvavi pir jednog radikalnog desničara i islamofoba. Potom će biti izgrađeni novi objekti, glavna zgrada s dvoranama za sastanke, kantinom, kuhinjom i zvonikom, a planiran je i spomenik žrtvama. Mladi socijaldemokrati vjeruju da je gradnja najbolji odgovor na teror. Nove generacije doći će na drugačiju Utoyu, koja će, nadaju se, zadržati i tradiciju i sjećanje na žrtve. Za obnovu otoka pokrenut je fond (http://utoya.no/) kojem svako može doprinijeti.

Prvo okupljanje mladeži nakon tragičnog događaja već je organizirano početkom mjeseca – doduše ne na Utoyi, nego u obližnjem Gulsrundu. Za razliku od svih prethodnih ljetnih kampova radničke mladeži, ovaj je, razumljivo, osiguravao veliki broj policajaca. Preživjeli s Utoye su se pojavili u velikom broju. Zapravo, Breivik nije prestrašio norvešku mladež koju je označio kao simbol multikulturalnog društva kojeg se grozio. Danas mladi iz Radničke stranke okupljaju 13.000 članova, čak 3.400 više nego prije masakra.

Uprkos tome, ideji socijaldemokracije prijeti poraz na izborima zakazanim za jesen. Kako sada stvari stoje, Radničku bi stranku mogli na izborima pobijediti desni populisti, okupljeni u Naprednoj stranci. Za preživjele i obitelji žrtava s Utoye to bi posebno teško palo – jer upravo je u mladež Napredne stranke bio učlanjen Anders Bering Breivik od 1997. do 2007. godine.