Pržim se s Malim Antom na solariskom suncu, a on mi pokazuje dvije mlade cure što leže pored nas: 'Pred trideset godina, nema šanse da bi stajale ovako same dulje od pet minuta. Momci su ulijetali djevojkama kao na traci, jedan za drugim. Odmah bih dogovorio tri cure za jednu večer. Jednu u osam, drugu u osam i pol, a treću u devet. Ako prva ne bi došla, čekao bih drugu. Ako bi došla, onda bi otišao s njom, a prijatelju javio da pokupi onu sljedeću i tako redom.' Ali da, ribice Varšavskog pakta, sve te puste nadobudne komunistice s jednim ili dva fakulteta i s preporukama rukovodstva i partije već su odavno fosilizirane u sjećanju sada već izboranih galebova koji sjetno pilje u plavi horizont.

Bilo bi genijalno da doista vrijedi fraza kako se povijest ponavlja, ali koliko god da i ja buljim, ne vidim ništa ni približno slično na toj crti što razdvaja more i nebesa. A bilo je ovako, veli Mali Ante: 'Svakog bi ljeta dolazilo na stotine Ruskinja, Čehoslovakinja i Poljakinja, organizirano, prema partijskoj zasluzi. 90 posto svih gostiju iz tih zemalja bile su žene. Bili smo povezani s vodičima i oni bi nam javljali kada i gdje stiže novo jato cura. Vodiči bi, naravno, prvo sebi probrali favorite, no bilo ih je stvarno i više nego dovoljno za sve.'

Brojke su bile megalomanske. Znalo se dogoditi da se u Solarisu odjednom iskrca 400 Ruskinja, što je za cikrulirajuću populaciju od pedesetak lokalnih galebova bila fiziološki nepotrošiva cifra. U akciju se, stoga, stupalo odmah: 'Dočekivali bi ih ispred hotelskog restorana, u hodniku. Pa ih pitaš nešto jednostavno, tek toliko da uspostaviš prvi kontakt na kojem onda možeš dalje graditi. Recimo, otkud si, kako si...Poslije, kad bi završile s večerom, odlazile bi u šetnju i odmah si joj mogao upasti.

Upadalo se 24 sata dnevno. Po danu na plaži, navečer po terasama koje su bile krcate. Premda bi u Solarisu bilo i gostiju iz Njemačke, Skandinavije ili Italije, idealna meta bili su upravo komadi s crvenom knjižicom. Ante me instruira kako su, za početak, redovito bile bez para. Tadašnja Jugoslavija bila je daleko naprednija od njihovih matičnih zemalja. Dok su ove mislile da žive u rajskom vrtu, bio je dovoljan jedan dan na hrvatskoj obali da shvate iz kakvog ćumeza dolaze. Odjednom fascinirane i okružene tipovima koji ih platežno razvaljuju, situacija je funkcionirala bolje od bilo kakve predigre. Kaže mi Ante: 'Kada danas preračunam, nikada nisam potrošio na poklon više od 50 kuna, a njima je to predstavljalo nešto veliko. Sjećam se jedne zubarice koja mi u početku nije dala, a onda smo otišli do grada gdje je u trgovini vidjela neku teću na cvjetiće. Otišao sam unutra i kupio čitav komplet. Koštao me 40 kuna. Nakon toga je potpuno promijenila stav. Mogao sam joj raditi što sam htio.

Istočne cure, saznajem, bile su nevjerojatno skromne, fine i zahvalne. Nikakve večere ili skupi izleti. Još manje alkohol. Bilo je dovoljno kupiti joj sok i suvenirčić, biti nježan, i put 'od ruže do buže' trajao bi najviše dva do tri dana. Imajući u vidu da su turističke grupe s onu stranu željezne zavjese ostajale najduže sedam do deset dana, solariskim galebovima ostajalo je četiri do pet dana za konkretnu ljubav, što je, priznaje Ante, bilo i više nego dovoljno: 'Često mi se dogodilo da već nakon trećeg dana počnem čekati kada će otići pa da upoznam novu.'

Slavenke su bile bogomdane i stoga što su dolazile same. Naime, nije im bilo dozvoljeno ljetovati u paru s muževima ili dečkima zbog straha da bi mogli prebjeći. Bračno stanje nije smetalo ni šibenskim obalnim ptićima. Više nego polovica njih bila je oženjena, kazat će mi Ante koji se sam nikada nije bračno zavjetovao. Prilika je bilo napretek, cure na odlasku bi mu se vješale oko vrata, plakale, govorile da žele ostati, no njegova je hipofiza već gledala u pravcu plaže. 'Neki su i završili u braku, no već onda se pokazalo da su ti brakovi krhki. Dobro kad je ljeto, ali što raditi kada dođe zima?', reći će.

Barenje mladih intelektualnih socijalistica – 'nikada to ne bi bile nekakve obične radnice' – kretalo se u Antinom slučaju brzinom od cca. 15 komada po sezoni. S nekima bi ostao u pisanoj komunikaciji kratko vrijeme poslije, ali, objašnjava, nije imalo smisla. Pisma bi putovala po mjesec dana. Tko bi to čekao dok ti pred nosom defilira nova šaka prilika? Ipak, skupio je naš galeb podosta kontakata, pa mi priča kako je jednom završio u Moskvi i krenuo zvati par brojeva: 'Za prvu sam znao koja je, ali ta nije bila u gradu. A onda sam išao zvati naslijepo. Gledao sam broj i ime, ali tko bi se sjetio koja je to?' Ne bud' lijen, slao je Ante nekima od njih i garantna pisma za iduće sezone jerbo je to bio, osim poslovno-organiziranog putovanja, jedini način da te cure dobiju dozvolu odlaska u Jugoslaviju.

Manje pjesnički rečeno, galebarenje u Solarisu bila je zapravo pomno razrađena akcija trošenja partijskih drugarica. Svi su bili povezani u organiziranom sustavu dojavljivanja - vodiči, recepcionari, galebovi. Najveća konkurencija bila je između galebova i konobara. Ovi potonji su zbog radnog vremena mogli nešto ušićariti jedino navečer dok bi posluživali pića po sobama, no mnoge su mlade partizanke u to vrijeme već bile vani u nekoj pozi bratstva i jedinstva.

Prolazile su i cure iz tadašnje Jugoslavenke, ali, grom i pakao, njih je trebalo odvesti na večeru, potruditi se bolje, i vremenom i lovom. A propos Švabica, Šveđanki i inih sa zapadnim pedigreom, tu su pravila bila još kompliciranija. Prvo, trebalo je govoriti njihov jezik, što je malo koji galeb bio u stanju. Zatim, Njemice bi dolazile s muževima i društvom i čitava stvar bi dobivala novu razinu uzaludnosti. Ipak, Ante mi kaže da je bilo par njih koji su ih znali položiti.

Jedini stvarni problem s rusko-češko-poljskim frontom bio je uvjeriti mladu damu da nisi nikakav nasilnik i huligan. Nego, eto, najnormalniji tip. Obalni imidž bio nam je nezavidan. Cure su prije puta redovito slušale upozorenja kako ih na Jadranu mogu ubiti, opljačkati, prodati kao bijelo roblje. Tako, kada bi došle, držale bi se u skupini. Izdvojiti ih iz grupe bilo je ekvivalentno skidanju gaćica. Pitam Malog Antu je li kada pokupio spolnu bolest, je li kada navukao gumicu: 'Ne, ne i ne. Sve su dolazile s liječničkom potvrdom da su zdrave. A za ovo drugo... Ja nikad ne bih ništa rekao, ne bi ni one. To mi je bilo dovoljno.'
Game over. Ruskinje koje sada dolaze mogu vjerojatno pokupovati pola Solarisa i Anti danas ne preostaje ništa drugo nego da nakon što razveze kruh iz pekare, dođe na plažu i razonodi sjećanje. Sve oko njega je naizgled isto, a opet – apsolutno ništa više nije.