Kad se tiče hrvatskog nogometa, ja sam pesimist. Ne skrivam da mi mnogo toga ne valja, smatram naš klupski nogomet samo stepeničicu iznad apsolutnog europskog dna i ne želim ni uzeti u razmatranje tvrdnje o nekakvoj kvaliteti naše lige sa standardnim obrazloženjima da kad bi stavili te utakmice na Old Trafford da bi bile spektakl ili one najočajnije, da je to naša liga,kakva je i da bolju nemamo. Mislim da kulisa kao ona u Rijeci u subotu ili kakva je najčešće na Poljudu samo poboljšava ono što je inače teško gledljiv proizvod, ono što je siromahova verzija moderne igre zvane nogomet i da je unatoč svemu, atmosfera na našim stadionima još i bolji dio ukupne nogometne priče. Ali, makar sam pesimist, makar skačem na svaku priliku da ocrnim naš nogomet, neke stvari su i ispod moje razine.

Nisam licemjer. Nisam jedan od onih koji će na sav glas hvaliti našu ligu i pjevati epove o svojoj predanosti praćenju hrvatskog nogometa, a u isto vrijeme koristiti svaku priliku za širiti insinuacije i čiste tračeve kada služi trenutačnoj svrsi davanja na značaju svojim osobnim preferencijama. Smatram se iznad većine 'uglednih sportskih medija' koji zazivaju da očistimo nogomet od prljavštine a u isto vrijeme svakom prilikom dodaju nove prljavštine od kojih je 90% fabricirano isključivo zbog povodljive mase koja živi i slini nad 'provjerenim informacijama' koje, tako tipično hrvatski, ruše one koji nešto rade a pogoduju za opravdanja onima koji ne rade ništa.

Medijsko praćenje našeg nogometa, počevši od 'uglednih' sportskih redakcija SN-a i Jutarnjeg lista pa do 'žutog' taloga koji se nakuplja na dnu medijske slike u Hrvatskoj poput Indexa ili Net-a, je najveći problem našeg nogometa. Svakodnevne laži i u najboljem slučaju poluistine, pisane da se pogoduje masi željne krvi, zatrovale su atmosferu i iščekivanje nogometa, te dovele do iščekivanja trenutka kad se glave počnu kotrljati, što, nadam se da se slažemo, sa sportom nema veze.

Kad smo kod stvari koje sa sportom i nogometom nemaju veze, imamo pred sobom Dinamo. Za razliku od mnogih koji su uživali u prizorima konačno pune Kantride i upijali odličnu atmosferu, ja sam baš i gledao što to ti igrači igraju na terenu. I nisam vidio tu grandioznu Dinamovu predstavu zbog koje su svi očito u Dinamu prezadovoljni, nisam vidio dominaciju kakvu Dinamo želi postići i nisam vidio 'samo nesreću' koja je izazvala da Rijeka sve zabije a Dinamo sve promaši. Vidio sam ekipu koja je doslovno obezglavljena, kojoj je puno previše omalovaženi kapetan otišao, a bez njega nema igrača koji zna diktirati ritam igre. Vidio sam i ekipu koja je bila toliko bahata da ne smatra da joj trebaju pojačanja za Ligu Prvaka i Ligu 12, već da sa akumuliranim igračima mogu do naslova na 'auto-pilotu'. Vidio sam limitiranu klupu s koje kad zagusti, da spasi rezultat ulazi 'HNL klasa igrača' Alispahić ili čak i klasa ispod toga Ivan Peko.

Vidio sam hrpu igrača bezvoljnih do bola, nezainteresiranih za domaće natjecanje jer su povjerovali u mit o sigurnom naslovu 10 godina unaprijed i zavedenih svijetlima lige Prvaka u koju ruku na srce,više njih ne spada nego što ima onih kojima je tamo mjesto. Vidio sam obranu koja nije imala svoj dan, ali ni jednom nije bilo ni na kraj pameti da to proba kompenzirati pojačanim zalaganjem, pa čak ni jednom Vrsaljku koji je nakon što je dobio gratis sudjelovanje na EURO-u 2012 potonuo na najniže grane pa bi čovjek očekivao da se u prilici kad mu je ukazana 'ubije' na terenu da se pokaže u boljem svijetlu a on se pokaže u još gorem. Vidio sam veznu liniju destruktivaca, alibi igrača i jednog solo-umjetnika bez pokrića od kojih ni jedan Milanu Badelju ne može vezati kopačke a siguran sam da u privatnosti vlastitih misli za sebe misle da su za Badelja Pele. Vidio sam napadačku liniju koja se sastoji od stranog tijela na terenu Carrasca, Beqiraja koji je limitiran i ovisnik o drugima a ti drugi su već opisani u redovima prije i nije realno da od njih dobije ikakvu smislenu loptu, i najgore od svega, vidio sam Čopa na lijevom krilu, što reprizira sve greške učinjene s Rukavinom.

Nejasno je zašto Dinamo napadače u formi uporno gura sve dalje od gola, Rukavina kad je tresao mreže na početku sezone odjednom je prekomandiran na krilo kao da je isto zabiti kad se motaš oko 16erca ili kad si pomaknut 35 metara od gola uz aut-liniju. Sada se ista stvar događa i Čopu, koji je daleko od odličnog napadača ali je kad je u špici pokazao da ima sposobnost naći se u prilikama i poneku i realizirati. Dinamo je šablonizirana momčad koju rejting, slaba konkurencija i momčad malo iznad prosjeka HNL-a drži na vrhu, ali u ovakvoj ligi gdje motivacija ima veću ulogu nego u profesionalnijim i kvalitetnijim natjecanjima nesigurno je da li će to Dinamu biti dovoljno za očuvati prvo mjesto. Već u sljedećem kolu im prijeti Hajduk, momčad potpuno drugačijeg opisa. Hajduk je sve samo ne šabloniziran, svaki puta netko drugi iskoči, teško je predvidjeti način kako će igrati, a iako tu ima zanimljivih potencijala, ukupna momčadska kvaliteta je ipak dosta niža, što nadoknađuju nevjerojatnom motivacijom, željom za igrom, onim što bi ja nazvao 'vatrom', nešto čega kod igrača Dinama nema ni u tragovima.

Nije nemoguće da Hajduk tako zapaljen i odnese pobjedu mlakonjama iz Maksimira a tek tada će nastati pravi problemi.

Momčad koja je apsolutno podbacila je Slaven Belupo. Ne zbog dva poraza (uvjerljiva i apsolutno zaslužena) od Rijeke i Hajduka, nego zbog dokazanog seljačkog mentaliteta. Svaka čast na pobjedi nad Bilbaom, ali to je bila utakmica u kojoj se od Slavena ništa ne očekuje, nikakav poraz ne bi bio razočaranje s Baskima. Ali, u zadnje dvije utakmice je Slaven imao priliku skočiti na prvo mjesto ljestvice, doseg koji za takav klub ne dolazi često. Pritisak definitivno, pojačan i činjenicom da se od Slavena temeljem dosada prikazanog i očekivalo da pobijedi Rijeku, a i da na Poljudu igra bitniju ulogu od promatrača kao što smo jučer gledali. I što se dogodilo? Apsolutni pad, glatki porazi, kao da gledamo opet onaj Slaven koji kampira oko 4-5. mjesta u HNL-u i zadovoljan je time. Igrači više misle o tome da mogu preuzeti prvo mjesto nego o igri, a pomisao da bi mogli biti prvi im odsječe noge. U narodnom žargonu, 'trtaroši'. Da Slavenu u zadnjem kolu za prvo mjesto treba pobjeda i da igraju sa Zadrom koji u prvom poluvremenu dobije 2 crvena kartona, nisu me uvjerili da bi to dobili. Malo karikiram, ali ima i istine u tome.

Na kraju, ponudio bih ispriku i posuo bih se pepelom. Puno sam kritizirao Rijeku i Scoriju, smatrao sam da su i ekipa i trener promašaj, ali očito je da su uspjeli pronaći smisao igre jer pobijediti dva vodeća dva kola zaredom nije slučajno, i to pogotovo što su obje pobjede uvjerljive i apsolutno zaslužene. Uz to, uspjeli su očito stvoriti i atmosferu u gradu i na stadionu, što bi sada s pobjedom nad Dinamom trebalo dati još veća krila. Ne bih išao tako daleko da stavljam Rijeku u priče o naslovu prvaka, ali s ovakvim nogometom su na puno boljem putu.