U slučaju jučerašnjeg glasno najavljivanog govora Nicolasa Sarkozyja u francuskom gradu Toulonu, ulozi su ipak bili nešto veći no u uobičajenom predsjedničkom govoru, i to zbog dva razloga. S jedne strane, francuski predsjednik najavio je govor o 'budućnosti Europe', čime je obraćanje naciji, u okviru posrnule eurozone, moglo instatno računati na internacionalni odjek.

S druge, pak, strane, 'veliki' govor na velikoj pozornici i pred širokim auditorijem strateški je tempiran u predizborno vrijeme, pred izbore za novog predsjednika. A upravo je ta kombinacija, marketinško-predizbornih najava i auto-proklamacije europskog lidera, dominirala tijekom Sarkozyjeva posljednjeg medijskog iskoraka, popraćenog s nekoliko modificiranih parola iz stare predsjedničke kampanje.

Kako to je to već praksa zorno i bezbroj puta pokazala, nema pretjeranog smisla očekivati išta poduzetnog iz pomno pripremljenih govora političara. Govor je započeo s domaćim temama, u kojima je Sarkozy odmah sam sebi čestitao što je 'Francuzima govorio istinu'. Govoreći o uzrocima ekonomske krize vratio se, ni manje ni više, nego korijenima globalizacije, u sedamdesete godine minulog stoljeća kada je uspostavljena bez jasnih pravila. Kao neodgodivo rješenje naveo je reformu mirovina, što je ionako već stalna tema neko vrijeme, dok je za viziju domaćeg prosperiteta osjetno modifcirao svoju staru izbornu parolu 'raditi više da bi se zaradilo više'.

Naime, u novom govoru spominjao je samo potrebu 'da se radi više', no cilj operacije je ovoga puta nešto apstraktniji, a taj je da 'Francuska preuzime sudbinu u vlastite ruke'. Spominjanje ostalih domaćih tema uglavnom je bilo usmjereno protiv političke opozicije, točnije socijalista, koji, prema Sarkozyju, žele rasprodati energetski potencijal Francuske, odnosno smanjiti uporabu nuklearki. S tvrdim stavom prema imigraciji, koji je brižno njegovao tijekom mandata, a egzemplifcirao proganjanjem romske populacije, dao je odobravajući znak i jako desno orijentiranom biračkom tijelu, standardno okupljenom oko Nacionalnog fronta.

Na vruću temu europskih odnosa iznio je nekoliko upozoravajućih izjava poput 'Europa nije izbor. Ona je nužnost'. Ili 'Izolacija nije rješenje. Nemamo izbor između otvaranja i zatvaranja jer bi zatvaranje bilo pogubno za našu ekonomiju, za naša zaposlenja, za naš životni nivo'. No o konkretnim koracima da se tek nagađati. 'Europi treba više političke odgovornosti... u okviru eurozone, treba ići prema odlukama većine.'

O delikatnoj debati unutar EU o prijenosu dijela ekonomske vlasti na europska tijela naspram očuvanja nacionalnih suvereniteta, govorio je veoma neodređeno, spominjući tek važnost jednog, ali i nužnost drugog načina vladanja. Na temu eura spomenuo je sve goruće probleme koji su ionako u fazi rješavanja, točnije usuglašavanja s njemačkim partnerima, a to je buduća vlada eurozone, jačanje ECB-a, 'stroža monetarna disciplina' te modifikacije europskih ugovora. Uz jako zagovaranje očuvanja zajedničke valute u kojem treba 'solidarnosti', nije propustio priliku da upozori oslabljene članice eurokluba da se ono što je učinjeno za Grčku, u posebnim okolnostima, više ne smije raditi za druge.

Za političara koji se rijetko libio populističke demagogije, Sarkozyjev govor bio je izrazito oprezan, što je vjerojatno i stavka njegova obraćanja koja najviše brine. Izbori su u travnju iduće godine, a dotad će se zasigurno pojaviti niz prilika za promjenu retorike. No prostor za optimizam, makar i u paralelnom svijetu političkih diskursa, vidno se smanjuje.