Kineski premijer Wen Jiabao prošetao se Budimpeštom i Londonom, no sve su to bile tek usputne postaje u kojima mu je ispalo nešto siće iz džepova. Razlog zbog kojega Kina gleda prema Europi je Berlin. I dok Nijemci budu znali šarafiti Mercedese i slati ih na Daleki istok, Peking će biti zainteresiran za kupovanje duga što Grka, što Španjolaca ili, eto, u najnovijem slučaju – Mađara
Njemačka i Kina predstavljaju najzanimljiviju trgovačku simbiozu novije povijesti. Dva potpuno različita mentaliteta, povijesti, kulture, geografski prilično distancirane, u 21. stoljeću trguju kao da su susjedi vrata do vrata, od kojih pukom koincidencijom jedan pravi kornete, a drugi sladoled.
Wen Jinbao posjetio je Mađarsku, obećao da će kupiti nešto državnih obveznica, zatim je odletio u London gdje mu se diplomatski poklonio David Cameron, da bi napokon sletio u Berlin i napotpisao se trgovačkih sporazuma u vrijednosti od preko 15 milijardi dolara. U Londonu je to iznosilo 'svega' 2,2. Kupio je Wen 88 aviona Airbus, ugovorio poslove s Volkswagenom, Daimlerom, Siemesnom i dao do znanja kako mu je užasno stalo spasiti stabilnost eurozone. Jasno, dva najveća svjetska izvoznika ovise o valuti, stoga će Peking bez problema upucati komadić svojih ogromnih deviznih rezervi za grčke, španjolske ili mađarske državne obveznice, a sve ne bi li sačuvao ekskluzivnu trgovačku idilu s Berlinom.
No premda kulturološki miljama daleko, te dvije države imaju zanimljive dodirne točke. U obje je visina osobne ušteđevine visoka, obje daju prednost obrazovanju povezanom s industrijskim razvojem, obje su orijentirane na dugoročne investicije, obje zaziru od rata zbog nenamjeravanih konzekvencija... Ne čudi što su obje zemlje ostale neutralne u slučaju napada na Libiju, kao što ne čudi da su u tandemu branile nisku vrijednost juana i eura protiv SAD-a koji je pak htio depricirati svoju valutu štampajući novih 600 milijardi dolara te zbog toga zaradio komentar njemačkog ministra financija da su obični licemjeri.
Štoviše, Kina i Njemačka imaju toliko toga zajedničkog da je Peking neposredno prije Wen Jiabaovog posjeta Europi štampao 'bijelu knjigu' o svojim odnosima s Berlinom. Prvi takav izvještaj za jednu europsku državu. Usto, uspostavljena je rutina permanentnih konzultacija između dviju država, još jedan presedan za zemlje tako različitog pedigrea.
Sve to, dakako, utemeljeno je na par simpatičnih brojčica. A one kažu da je trgovačka razmjena Kine i Njemačke samo u prošloj godini skočila za 40 posto te sada iznosi 130 milijardi dolara. Usput budi rečeno, Cameron se nada da će Velika Britanija do 2015. doseći 100 milijardu u razmjeni. Merkel i Jinbao, pak, imaju projekciju od 200 milijardi dolara godišnje razmjene do te iste godine.
Kako se u sve to uklapa kineski tretman ljudskih prava, neregulirana zaštita intelektualnog vlasništva ili činjenice da su Facebook, Twitter i YouTube nedostupni? Odgovor je jednostavan – ni ne treba se uklapati. Koga briga jesu li Kinezi popalili seriju patenata sa Zapada kada će uskoro sve biti 'naše'. Evo, s Nijemcima će sklapati električne automobile. Što je jasno iz izjava kako Merkel, tako i Camerona jest to da o svemu treba razgovarati i da ne postoji niti jedna tema koja se gura pod tepih, premda je pred samo četiri godina njemačka kancelarka imala tri čiste primiti Dalai Lamu u službeni posjet. Danas, ideološki procjep zacementirala je bujica keša. Dok novac govori, diplomacija ima vremena i strpljenja ćaskati. Kao da je ideja ljudskih prava i sloboda u tome da se o njima razgovara po bilateralnim susretima. Dobro, treba Kini dati vremena za demokratski preustroj. Taman onoliko godina koliko će joj biti potrebno da postane toliko jaka da redefinira pojam ljudskih prava za ostatak globusa.
I dok se mi malo igramo paranoičnim vizijama, ima koji ih shvaćaju ozbiljno. Ni manje ni više nego Europsko vijeće za vanjske poslove koje uskoro izlazi sa studijom u kojoj tvrdi da je Kina polako ali sigurno kupuje Europu. Zborno im ulijeće Europska komisija s prijedlogom kaznenih mjera zbog kineske restrikcije stranim tvrtkama da se natječu u sferi javne nabave ili kupnje rijetkih minerala. Traže reciprocitet. Jer što ako Kina odluči pokupovati sve europske dragulje iz svoje usaljene kasice prasice. Nitko im ne priječi. Baš kao ni natjecanje u svim sferama biznisa. No reciprocitet je zadnje na umu Angeli Merkel ili Davidu Cameronu. Zbog svoje veličine, čak i ograničen pristup kineskom tržištu pruža neusporedivu šansu za ekonomski razvoj. Znaju to i u Pekingu.
Uostalom, protekcionizam će samo oslabiti već ozbiljno krhka europska tržišta (Kina je danas drugi najveći uvoznik EU proizvoda, odmah iza SAD-a) do tog stupnja da će Stari kontinent postati bolno irelevantan. Neki kineski rizničar budućnosti bi ga bez problema mogao kupiti, ali mu neće biti zanimljiv ni kao suvenir u vitrini.
