'Europskim socijaldemokratima očajnički nedostaju vizija i politički pravac', konstatira njemački politolog Franz Walter u tekstu pod naslovom 'Kletva pragmatizma' te odmah dodaje još poražavajućih kvalifikacija: 'Socijaldemokrati u Europi izgledaju kao da su sagorjeli, bez ikakve snažne ideje.' Kao mogući izuzetak mnogi bi spomenuli Francusku, koja je ove godine dobila socijalističkog predsjednika i parlamentarnu većinu, no Walter drugačije vidi ljetošnju pobjedu Francoisa Hollandea i njene političke posljedice, napominjući da 'ljevica vlada skoro cijelom Francuskom', ali da je teško zaključiti što to politički znači: 'Što predstavlja politička moć ljevice u Francuskoj? Što ona s njome čini? Francuzi to nije uspjeli shvatiti te su zbog toga već ove jeseni reagirali s ogorčenjem. Nikada u povijesti Pete republike nije popularnost novoizabranog predsjednika doživjela tako dramatičan pad kao što je slučaj s gospodinom Hollandeom.'

Politolog Walter ističe da je tragedija time veća jer je 'Hollande sve želio napraviti kako treba' te se vodio 'razumnim pragmatizmom' u svojim političkim obećanjima, kako nikoga ne bi razočarao. No, ono što biračima ljevice već dugo nedostaje je 'blještavi simbol', odnosno 'vidljiva gesta političke promjene', a toga već dugo nema kada je riječ o europskim socijaldemokratima. Zbog toga se mnogi prisjećaju prošlosti, tvrdi Walter, pa se na ljevici s nostalgijom govori o, primjerice, 1936. godini kada je u Francuskoj uveden plaćeni godišnji odmor, što je u to vrijeme bio revolucionaran politički i radno-zakonodavni koncept. Zato se danas na naslovnicama ljevičarskih magazina može pročitati poruka 'Hollande, probudi se konačno!', a komentatori ističu da pobjeda socijalista nije donijela nikakve nove ideje te da u lijevom lageru vlada 'praznina misli'.

Još gora je situacija za ljevicu u Austriji (SPÖ), koja vlada u velikoj koaliciji s konzervativcima, smatra Franz Walter: 'Partija je izgubila pola milijuna članova od ere Bruna Kreiskog (kada se austrijska ljevica smatrala najuspješnijom u Europi). Život unutar stranke je zamro. Odluke se donose u malim klikama bečke stranačke aristokracije, a predsjedniku stranke i kancelaru Werneru Faymannu je uspjelo iz živahne i uvijek na diskusije spremne partije napraviti depolitizirani kancelarski kružok.' Zato i ne čudi da se u Beču kaže kako je Faymann jedan od onih koji bi radije igrali 0:0, nego izgubili 5:3. 'Zbog toga je programska rupa austrijskih socijalista postala toliko velika da izaziva blamaže', piše Franz Walter.

Nadu ne treba tražiti ni kod britanski laburista, koji su opsjednuti pojmovima poput 'modernizacija', 'inovacija' i 'obnova', kako bi pobjegli od vlastite depresije. 'Zato i 42-godišnji Ed Miliband, predsjednik stranke, svakih par mjeseci lansira nove metafore koje bi trebale svjedočiti o novom kursu stranke, te čak poziva različite krugova izvan i u Laburističkoj stranci da sudjeluju u ovoj proizvodnji fraza', konstatira Walter i dodaje da je Milibandu konačno uspjelo naći pravu parolu s 'One-nation-labour', koja doduše opasno podsjeća na u međuvremenu diskreditirani Treći put Tonyja Blaira

A možda je najgore stanje kod njemačkog SPD-a, koji po Walteru 'nije uopće siguran ima li pravog kancelarskog kandidata' te već godinama životari i 'nije se u stanju izdići iz političkih dubina'. No, još veća je kriza pogodila švedske socijaldemokrate, koji su izgubili izbore i 2006. i 2010. godine, te promijenili niz neuspješnih predsjednika u opoziciji. Zato su se od siječnja ove godine stranku odlučili prepustiti, po prvi puta u svojoj dugoj povijesti, sindikalnom vođi Stefanu Loefvenu. Uslijedilo je i distanciranje od Zelenih, između ostaloga jer su švedski socijaldemokrati pobornici nuklearne energije.

Zato na kraju Franz Walter zaključuje da 'postoje neki znaci života u europskim socijaldemokratima', ali da uvijek 'dolaze iz defanzivne pozicije'. Još više zabrinjava što je 'politički cilj i dalje nepoznat'.