Dugo optuživana da odlaže svoj otpad u siromašnije zemlje umjesto da se bavi njime, Europska unija odlučila je ove godine ograničiti pošiljke otpada, sprječavajući slanje određenih materijala poput plastike ili kemikalija u zemlje koje ih ne mogu pravilno tretirati, piše Politico.

No takva odluka našla je na otpor krajnjih kupaca - od onih koji se bave reciklažom u Turskoj do trgovaca rabljenim otpadom u nordijskim zemljama. Oni tvrde da su nova pravila zbunjujuća i da će naštetiti lokalnim industrijama koje se oslanjaju na uvoz smeća, a ponekad i ugroziti prava pojedinaca.

Međutim za Bruxelles su nova pravila ključna za ispunjenje zelenih ambicija. Prosječan Europljanin proizvede oko 4,8 metričkih tona otpada svake godine, od kartona, plastike i stakla do medicinskih potrepština, elektronike, namještaja i odjeće. To je otprilike jednako težini slona, a puno toga završi u inozemstvu.

Dok se više od 90 posto otpada u Uniji obrađuje lokalno, milijuni tona, točnije preko 35 milijuna tona u 2023., otpremaju se u inozemstvo na obradu ili recikliranje, što je brojka koja je od 2004. porasla za 72 posto, prema podacima Europske komisije. EU sada želi smanjiti taj iznos, no to znači ići direktno protiv moćne globalne industrije smeća.

Ukupni izvoz otpada iz EU-a prošle godine iznosio je 18,5 milijardi eura, ne uključujući 15 do 30 posto pošiljaka otpada za koje Bruxelles procjenjuje da bi mogle biti ilegalne. A oni koji zarađuju novac na tome ne žele ga se odreći.

To je dovelo EU na raskrsnicu - ili će preuzeti odgovornost za zagađenje koje stvara u inozemstvu i pritom stvoriti neprijatelje ili će žrtvovati zelene težnje da bi se umirili saveznici i moćne industrije.

'To će doista ovisiti o tome kako će cijeli proces izvoza voditi vlasti EU-a', rekla je za Politico Svitlana Taran, savjetnica za trgovinsku politiku i istraživačica u European Policy Centru.

Zeleni idealizam

Ilegalan i slabo kontroliran izvoz otpada često dovodi do onečišćenja okoliša i ugrožava zdravlje zajednica. Kako bi to spriječile, zemlje su se udružile u okviru međunarodnog ugovora poznatog kao Baselska konvencija. Ona zabranjuje izvoz opasnog otpada, uključujući staro željezo, zastarjele lijekove i kemikalije iz bogatih zemalja u manje razvijene regije. Nova pravila EU-a o pošiljkama otpada, koja su ažurirana prošlog travnja i stupaju na snagu 2027., idu korak dalje te zabranjuju izvoz plastičnog otpada.

Osim sprječavanja slanja štetnih tvari u inozemstvo, zakon je također osmišljen kako bi općenito otežao trgovinu otpadom. Od trgovaca se zahtijeva da dostave čvrste dokaze da je ono što šalju dovoljno sigurno za izvoz te da kupci pristaju na prodaju i da imaju načine za tretiranje tog otpada. Uredba također zahtijeva da ga vlade moraju preuzeti i sigurno s njim postupati kada se zaustavi sumnjiva pošiljka koja napušta njihovu zemlju. Zapravo, europska pravila jedna su od najstrožih na svijetu kada je u pitanju izvoz otpada.

Pravno preklapanje

Međutim takva europska pravila suočavaju se s jednim problemom - bez zajedničke definicije što jest, a što nije otpad, vlasti zadužene za primjenu pravila nisu ih uvijek u mogućnosti provoditi.

Kada inspektori pregledavaju teret u lukama ili na rubu ceste, moraju na licu mjesta odlučiti je li ono što vide sigurno za izvoz ili ne, a ta se odluka, ovisno o tome kako tko definira što je otpad, lako može osporiti.

'Još nisam smislio rješenje za ovaj problem', rekao je Markus Ollikainen, voditelj jedinice za informacije o okolišu i prijevoz otpada u švedskoj Agenciji za zaštitu okoliša. Ollikainenova jedinica odgovorna je za provedbu propisa o izvozu otpada, ali se suočava s nezadovoljstvom pojedinaca u Švedskoj, optuženima za pokušaj ilegalnog slanja otpada u inozemstvo. Oni tvrde da agencija nema pravo zaplijeniti njihove stvari, čak i ako se radi o običnom otpadu, jer Europljani imaju temeljno pravo na vlasništvo. I sudovi su zasad na njihovoj strani.

'Sud je rekao da nemamo pravo prerađivati ​​ovaj otpad i da ga moramo vratiti', objasnio je Ollikainen, dodajući da su se žalili na takvu odluku.

Pravni problemi Švedske, kojima će se sada baviti i Sud Europske unije, mogli bi nagovijestiti mnogo veći izazov za Bruxelles: kako olakšati zemljama članicama da stvarno provode politiku zaštite okoliša.

Trgovačke brige

Poseban problem su kupci europskog smeća u inozemstvu. Otpad iz EU-a pokreće nekoliko industrija u drugim zemljama, poput proizvodnje papira ili recikliranog metala za građevinarstvo. Stroži izvozni propisi mogli bi dovesti neke od tih tvrtki na rub propasti.

Indonezija, primjerice, tvrdi da bi njezine tvornice papira mogle biti 'značajno pogođene ovom uredbom' jer zakon EU-a ograničava uvoz papirnog otpada korišten za proizvodnju recikliranog papira. Turska je u međuvremenu upozorila da bi pravila mogla stvoriti 'tehničke prepreke trgovini' i naštetiti njihovim postrojenjima za recikliranje koja koriste uvezeni otpad.

Iz Europske komisije, koja nadzire provedbu zakona EU-a, poručili su za Politico da je Bruxelles 'pažljivo razmotrio povratne informacije svojih partnera' i da će nastaviti nuditi 'praktične smjernice' zemljama koje žele nastaviti primati otpad iz EU-a. Za zemlje koje se oslanjaju na njega, međutim, 'praktične smjernice' neće ukloniti temeljni problem, a to je da stroža pravila uopće postoje.

Drugim riječima, ratovi zbog smeća daleko su od gotovih.