Irci i Portugalci otjerali su vlade koje su ponizno zatražile međunarodnu financijsku pomoć, grčka i talijanska vlada padaju zbog uvođenja strogih mjera štednje i mrskih ekonomskih reformi, a španjolska socijalistička vlada, koja je u pokušaju izbjegavanja grčkog scenarija pribjegla povećanju poreza, srezala plaće i mirovine te provela reforme tržišta rada, najvjerojatnije će 'odletjeti' na predstojećim prijevremenim izborima, piše Reuters. 

Mnoge od navedenih promjena ne iznenađuju, jer su stigle kao rezultat 'potrošenosti' vladajućih elita koje birači u razdobljima ekonomskih šokova u pravilu kažnjavaju zbog lošeg upravljanja. No sve je jači osjećaj da se politička promjena nameće izvana, u ime spašavanja eura.

Međunarodni monetarni fond (MMF) i europske vlasti vrše snažne pritiske, osobito na Grčku, za postizanje političkog konsenzusa o podršci paketima pomoći. Neki dužnosnici MMF-a i EU-a, kao i mnogi ulagači, pritom čeznu za 'nepristranim vladama na čelu s uglednim tehnokratima', poput bivšeg viceguvernera Europske središnje banke (ECB) Lucasa Papademosa u Grčkoj i bivšeg europskog povjerenika Marija Montija u Italiji.

Apsolutna međuovisnost

Takve administracije, naime, provele bi mjere štednje i strukturne reforme za slobodno tržište u ime 'objektivne nužnosti u izvanrednim stanjima', bez ustupaka poslovnim, političkim i sindikalnim interesima, piše Reuters.

To bi se, međutim, moglo protumačiti kao neprihvatljivo miješanje u demokratska prava građana na izbor svojih vlada, kao i u prava oporbe da se tome suprotstave. No Sylvie Goulard, zastupnica Europskog parlamenta iz Francuske, kaže da je kriza tek donekle razotkrila u kojoj mjeri europske države već sada dijele svoje suverenitete.

'U potpunosti smo ovisni jedni o drugima, osobito u eurozoni. Nismo više suvereni onoliko koliko se misli', rekla je Goulard za Reuters.

Kriza je ukazala da nemoć upravljanja eurozonom, u kojoj svaki nacionalni parlament mora ratificirati odluke. Umjesto da se povećanje ovlasti i financijske moći Europskog fonda za financijsku stabilnost (IAEA) odobrilo na jedinstvenoj parlamentarnoj sjednici za cijelu eurozonu, nacionalnim parlamentima trebalo je tri mjeseca da dovrše taj mučni proces, konstantno podgrijavajući nesigurnost na financijskim tržištima.

Države u Aziji i Latinskoj Americi, koje su prošle kroz programe prilagodbe MMF-a u 80-im i 90-im godinama, predobro su upoznate s ograničenjima suvereniteta ekonomske politike koja dolaze u paketu s kreditima. Za zapadnu Europu, ovo je novo i uznemirujuće iskustvo.

Eurozona kažnjava 'odmetnike'

Irska stranka Fine Gael dobila je izbore u veljači, obećavajući povratak pregovorima o paketu pomoći MMF-a i EU-a kako bi ulagače natjerale da podijele troškove spašavanja posrnulih banaka s poreznim obveznicima. Takvu akciju spriječile su europske vlasti, iako se Dublin uspio othrvati snažnim pritiscima Francuske i Njemačke da poveća svoj niski porez na dobit.

Kada je sada već bivši grčki premijer George Papandreou prošlog tjedna najavio da će raspisati referendum o posljednjem paketu pomoći, izazvao je konsternaciju među europskim čelnicima i paniku na financijskim tržištima. Optužen za zloupotrebu povjerenja jer se nije unaprijed savjetovao s europskim kreditorima, Papandreou je bio izložen snažnom međunarodnom i domaćem pritisku da odustane od plana, koji ga je koštao radnog mjesta.

'I sama ideja o organiziranju referenduma u dijelu eurozone može biti veoma opasna. To bismo trebali izbjegavati', smatra Goulard.

Jednako neprihvatljivo za cijelu eurozonu bilo je ponašanje Slovačke, koja je dvojila oko ratifikacije EFSF-a, te Njemačke, koja je prošlog mjeseca uoči odluke konzultirala svoj nacionalni parlament.

Europski parlament jedino je praktično mjesto za upražnjavanje demokratske kontrole u valutnoj zajednici, kaže Goulard.

Kriza nacionalne demokracije?

Neki političari, osobito u talijanskoj lijevoj oporbi i među grčkim socijalistima, njeguju ideju tzv. privremene tehničke vlade, možda i stoga jer žele izbjeći neugodnosti povezane s tim da osobno smanjuju plaće i socijalna prava.

Olaf Cramme, direktor think tanka Policy Network, kaže da iza rastućeg deficita legitimiteta stoje greške nacionalnih politika i propusti da se objasne posljedice ekonomske globalizacije na europska društva.

'Svjedočimo krizi nacionalne demokracije, kao i europske demokracije. Povjerenje građana u nacionalne vlade ektremno je nisko, no Bruxelles nije potaknuo krizu demokracije, kao ni krizu suvereniteta', rekao je Cramme za Reuters.

Umjerene europske stranke kako lijevih, tako i desnih predznaka, u posljednjem desetljeću prilagođavale su stavove u tolikoj mjeri da ih se često nije moglo razlikovati. I jedne i druge podržale su globalizaciju i liberalnu tržišnu ekonomiju, s jedva primjetnim razlikama u stupnju socijalne zaštite. To je ograničilo prostor za političku diskusiju i 'dalo vjetar u leđa antieuropskim, antiglobalizacijskim populistima', piše Reuters.

Dok Francuska i Njemačka zagovaraju veću ekonomsku i fiskalnu integraciju u eurozoni, pitanje demokratskog suvereniteta izbija u prvi plan. Nova pravila eurozone, usvojena prošlog mjeseca, osiguravaju veću kontrolu nad nacrtima proračuna članica i nadzor njihove provedbe.

Kako je parlamentarna kontrola nad poreznim zakonima i javnom potrošnjom tradicionalno u samoj jezgri nacionalnog suvereniteta – uz pravo na objavu rata i sporazume – idući koraci prema fiskalnoj zajednici bit će veoma klimavi.