Sud u Strasbourgu je zaključio da su hrvatski sudovi slučaju pristupili pretjerano formalistički što je dovelo do nerazmjernog ograničenja podnositeljevog prava na pristup sudu, izvijestio je ured hrvatske predstavnice pred ESLJP-om.

Podnositelj je 2005. pred Općinskim sudom u Splitu tužio osiguravajuće društvo radi naknade štete zbog ozljeda iz prometne nesreće, a isprva je potraživao 40.000 kuna.

Neposredno pred ročište 2008. osiguravajuće društvo je priznao tužbeni zahtjev te je Općinski sud, prije nego što je omogućio podnositelju da se na ročištu očituje o tom priznanju, donio djelomičnu presudu kojom je presudio o cijelom tužbenom zahtjevu. Podnositelj se nije žalio protiv te presude nego je nakon njezinog donošenja povisio tužbeni zahtjev na 400.000 kuna.

Općinski sud je zatim 2009. donio još jednu presudu kojom je djelomično usvojio povišeni tužbeni zahtjev i za istu prometnu nesreću dosudio 113.500 kuna pored ranije dosuđenih 40.000 kuna.

Međutim, odlučujući o žalbi tuženika, Županijski sud u Splitu je ukinuo presudu iz 2009. i odbacio tužbeni zahtjev preko iznosa od 40.000 kuna, smatrajući da je o istim činjenicama već pravomoćno presuđeno 2008. Takvo stajalište potvrdio je i Vrhovni sud, dok je Ustavni sud odbacio podnositeljevu ustavnu tužbu.

Sud u Strasbourgu je naveo da se iznos nematerijalne štete teško može procijeniti te da se stoga ne može zamjeriti podnositelju što nije odmah u tužbi naznačio viši iznos, a kasnije ga smanjio.

Ocijenio je da je te specifičnosti svjestan i hrvatski zakonodavac jer Zakon o parničnom postupku omogućuje sudu da prihvati naknadno povišene tužbene zahtjeve kad je to opravdano, čak i kad se tuženici protive tom povišenju.

Europski sud je konačnom presudom podnositelju dosudio 6000 eura na ime nematerijalne štete te 2490 eura za troškove postupka. No, odbili su zahtjev da mu se dosudi šteta za ozljede koje je pretrpio u prometnoj nesreći jer temeljem presude Europskog suda ima mogućnost zatražiti ponavljanje postupka.