'Sondierungsgeschpräch' njemačka je složenica koja označava dio demokratskog procesa u Njemačkoj i Austriji koji se događa nakon parlamentarnih izbora, a prije sastavljanja vlade i potvrđivanje njene zastupničke podrške tj. većine u parlamentu. Postoje male formalne razlike u tome kako ovaj proces funkcionira u ovim dvjema državama, s obzirom na to da u Austriji predsjednik Republike imenuje osobu s nazivom 'Formateur', nešto kao neformalnog mandatara čiji je zadatak kroz razgovore s drugim strankama saznati potencijalna programska preklapanja koja bi bila temelj za koalicijski sporazum. 'Formateur' ne mora nužno biti iz stranke koja je osvojila najviše mandata na izborima. U Njemačkoj predsjednik ne igra takvu ulogu te su sve stranke slobodne međusobno razgovarati ako bi koalicija njihovih zastupnika mogla činiti većinu u parlamentu.

Ti preliminarni razgovori, tzv. sondiranje, usmjeravaju se na konkretne stranačke programe i politike te su većinom organizirani kao sastanci stranačkih delegacija u kojima su zastupljeni stranački stručnjaci za pojedina područja čiji je zadatak razmotriti što je u programima stranaka kompatibilno, u čemu su u suprotnosti, koji su potencijalni kompromisi itd. Ukratko, kako bi trebala izgledati konkretna politika vlade koju stranke koje se nalaze u procesu sondiranja trebaju svojom parlamentarnom većinom podržavati.

Majstor procesa sondiranja u Austriji bio je bivši kancelar iz Narodne stranke Wolfgang Schüssel koji je svoj prvi kancelarski mandat dobio – što bi mogla biti zanimljiva lekcija za Most – trećim izbornim rezultatom na izborima 1999. Najviše glasova te su godine osvojili socijaldemokrati Viktora Klime, druga je bila ekstremno desna Slobodarska stranka koju je tada vodio notorni Jörg Haider, dok su Schüsselovi konzervativni narodnjaci bili treći, i to s predizbornim obećanjem kako neće ući u vladu ako ih preteknu hajderovci. No kroz dvomjesečni proces sondiranja s Klimom, Schüssel se pokazao kao tvrd pregovarač s kojim se socijaldemokrati, unatoč brojnim popuštanjima, nisu uspijevali dogovoriti te se onda – što je izazvalo iritacije kod predsjednika Thomasa Kleistila – dogovorio s Haiderom kako će njegovu problematičnu stranku učiniti vladajućom ako dobije podršku za poziciju kancelara. Prije izbora su se i Schüssel i Klima zaklinjali da neće biti koalicije s Haiderom, a tog se stava socijaldemokrat držao i nakon izbora, dok je Schüssel pogazio riječ i – postao kancelar! Klima se pak nakon toga povukao iz politike, dok je Austrija završila pod sankcijama ostatka Europske unije zbog uključivanja Haiderove ekstremističke strake u vladu.

No sve to pomoglo je Schüsselu da osvoji još jedan mandata, da se riješi i Haidera i da se predstavi kao jedan od ključnih austrijskih kancelara nakon Drugog svjetskog rata, nešto poput suprotne verzije legendarnog Bruna Kreiskog. Ipak, svoju je političku karijeru Schüssel završio pod optužbama za korupciju, zbog čega je dao ostavku na poziciju parlamentarnog zastupnika, a njegova se vladavina od 2000. do 2007. u međuvremenu pokazala kao razdoblje širenja korupcije i zakuhavanja afere Hypo, sada neupitno najvećeg financijsko-političkog skandala u povijesti austrijske Druge republike.

Svoju umješnost korištenja procesa sondiranja Schüssel je odlično koristio, medijski se predstavljajući kao odgovoran političar usmjeren na sadržaj i program, pa je čak nakon izbora 2003. sondirao i sa Zelenima, koje je tada vodio profesor ekonomije Alexander van der Bellen, kako bi svoje preferirane koalicijske partnere s desnice pritisnuo da prihvate njegove zahtjeve.

U Njemačkoj se pak prilično dugotrajan proces sondiranja događao poslije prethodnih izbora za Bundestag 2013., na kojima je s 41,5 posto trijumfirao CDU Angele Merkel. Bio je to najbolji rezultat njemačkih demokršćana od početka devedesetih, no Merkel je trebala koalicijskog partnera kako bi sastavila vladu. Inače za to pretplaćeni liberalni FDP pao je ispod praga od pet posto i nije, prvi put od Drugog svjetskog rata, ušao u Bundestag, a sa Zelenima je kratkotrajno sondiranje pokazalo prevelike politike razlike te je kao jedina opcija ostala SPD sa svojih 25 posto osvojenih glasova.

Proces sondiranja i koalicijskih pregovora otegnuo se na par mjeseci s obzirom na to da su obje stranke ispočetka tvrdo zastupale vlastite pozicije, no u ovom slučaju kao bolji taktičar iskazao se predsjednik socijaldemokrata Sigmar Gabriel koji je uspio nametnuti mnoge svoje politike – primjerice uvođenje minimalne plaće i ženske kvote – kao program buduće vlade. No iako se činilo da je Gabriel bolje pregovarao, Merkel je treći put postala kancelarka te je suvereno dominirala i tom velikom koalicijom sve do ljetos, kada je izbjeglička kriza posve poremetila standardne odnose u njemačkoj politici.

Nakon što se završi s procesom sondiranja, slijedi pisanje koalicijskog ugovora koji zapravo predstavlja program buduće vlade, a tek nakon toga razgovara se o podjeli funkcija.

U svakom slučaju, primjeri postizbornog sondiranja i koalicijskoj pregovaranja – u kojima su prioritet programi, a ne pozicije – pokazuje da Most Bože Petrova doista ima šansu postaviti sljedećeg hrvatskog premijera, ali i nametnuti svoje politike SDP-ovoj ili HDZ-ovoj koaliciji koje imaju 35 mandata više od Mostovih 19. No austrijski i njemački primjeri ukazuju na to da se ti demokratski procesi provode uz promatranje javnosti i kontrolu medija te detaljno očitovanje pregovarača o čemu se razgovara i kakve se politike razmatraju. U jakim demokracijama nije nikakva drama ako se proces postizbornih političkih pregovora odulji i do krajnje vremenske granice propisane ustavom, ali je ključno to da se sve odvija transparentno i uz odgovarajuću kontrolu javnosti.