Hrvatsko je društvo već godinama u raljama vlastite povijesti, o kojoj se svakodnevno razgovara, ali većinom u kontekstu političkih obračuna i etiketiranja, a ne s iskrenim interesom rasvjetljavanja svih mračnih događaja koji su obilježili 20. stoljeće, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu. Najnoviji primjeri takvih prijepora su uklanjanje izložbe o sudbini Anne Frank iz jedne šibenske škole, čijem se ravnatelju nije svidjelo što su ‘ustaše prikazani kao zločinci i koljači’, te kontinuirani prijepori oko spomen-ploče poginulim pripadnicima KOS-a u Jasenovcu, na kojoj se može pročitati i ustaški pozdrav ‘za dom spremni’. Tu je i tema partizanskih postratnih zločina, čiji je paradigmatski primjer zloglasna Huda jama u Sloveniji, a sve zajedno rezultira konstantnim tenzijama u hrvatskom društvu, koje ne uspijeva uspostaviti minimalni demokratski konsenzus o zločinačkoj NDH i socijalističkoj Jugoslaviji.

U svemu tome se zasad nije proslavio ni premijer Andrej Plenković, koji nije zauzeo konkretan stav oko ovih prijepora, držeći se floskule o ‘osudi svih totalitarnih režima’. Plenković je najavio i osnivanje povjerenstva za suočavanje s prošlošću, što se dosad nije dogodilo, a nije jasno kako bi to povjerenstvo trebalo funkcionirati, tko će u njemu sudjelovati i kako će pomoći hrvatskom društvu da se suoči s vlastitom prošlošću.

Vesna Teršelič je 2016. odala počast žrtvama kod Hude jame rekavši da Hrvatska i Slovenija nisu učinile dovoljno u rasvjetljavanju zločina u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Zato vrijedi obratiti pažnju na reprezentativne primjere u inozemstvu kada je riječ o suočavanju s prošlošću, među kojima se kao najuspješniji izdvajaju takvi procesi u Njemačkoj i Južnoafričkoj Republici (JAR). Njemačka se tako suočila s bremenom nacizma i totalitarnog komunističkog režima u DDR-u, dok se JAR pozabavio zločinačkim aparthejdom, ozakonjenim sistemom diskriminacije i ograničavanja građanskih prava koji je desetljećima tlačio većinsko crnačko stanovništvo ove države.

Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata provela tzv. denacifikaciju, no riječ je o površnom procesu koji nije zahvatio društvo u dubini te je mnogim visokopozicioniranim nacistima omogućio velike karijere, primjerice Hansu Globkeu, koji je za vrijeme Hitlerove vlasti sudjelovao u stvaranju antižidovskih zakona, da bi nakon rata bio jedan od najbližih suradnika demokršćanskog kancelara Konrada Adenauera.

Povijesna uloga legendarnog tužitelja Fritza Bauera

Prvi ključni trenutak u njemačkom suočavanju s nacističkom prošlošću dogodio se u prvoj polovici šezdesetih godina zahvaljujući upornosti legendarnog državnog odvjetnika Fritza Bauera, koji je u Frankfurtu pokrenuo suđenja ljudima koji su vodili strašnu tvornicu uništenja, konc-logor Auschwitz. O tome je prije nekoliko godina snimljen i izvrsni igrani film 'Država protiv Fritza Bauera', koji je uspješno igrao u njemačkim kinima.

U Njemačkoj su ta suđenja izazvala ogroman interes javnosti i velike rasprave te zakotrljala proces suočavanja, no u Hrvatskoj se već pokazalo da pravosudni pristup (slučaj Mirka Norca i sl.) ne dovodi do iskrenog suočavanja s prošlošću, nego čak dodatno kanonizira osuđene za zločine kao nacionalne junake.

Drugi važan impuls u njemačko suočavanje s prošlošću donijela je nova generacija šezdesetosmaša, koji su počeli pitati svoje roditelje što su radili u Drugom svjetskom ratu te kako su se ponašali tijekom nacističke vladavine, ali i to je bilo specifično za tadašnje socioekonomske uvjete. Naime, njemačka je mladež šezdesetih i sedamdesetih bila iznimno buntovna i sprema propitivati sve autoritete, od obiteljskih preko vjerskih do političkih, dok sva relevantna istraživanja o današnjoj hrvatskoj mladeži pokazuju baš suprotne stavove.

Svađa povjesničara o porijeklu nacizma

Treći važan element Vergangenheitsbewältigunga (kako se proces suočavanja s prošlošću donekle neprevodivo naziva u njemačkom jeziku) bio je stručni rad povjesničara, koji je kulminirao sredinom osamdesetih u glasovitoj Historikerstreit (svađa povjesničara). Povjesničar Ernst Nolte je zastupao stav da je njemački nacizam zapravo tek reakcija na komunizam (kao što se u Hrvatskoj može čuti da su ustaše tek reakcija na ugnjetavanje Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji), na što je oštro reagirao slavni filozof Jürgen Habermas, argumentirajući da se njemački narod ne može tako prati od odgovornosti. Historikerstreit je vođen kroz niz visokokvalitetnih tekstova objavljenih u najvažnijim njemačkim novinama, te kroz brojna televizijska i javna sučeljavanja stavova, a na kraju je uvjerljivo pobijedila frakcija predvođena Habermasom. Pitanje je ima li današnje hrvatsko društvo takav intelektualni i etički potencijal kakav su Nijemci izrazili kroz Historikerstreit.

Četvrti ključni moment njemačkog suočavanja s prošlošću je institucionalizacija propitivanja nacionalne povijesti i sjećanja na sve zločine njemačke prošlosti, što se može vidjeti kroz niz instituta i drugih ustanova formiranih s takvim ciljevima, od kojih je vjerojatno najpoznatiji Arhiv Stasija, u kojem se čuva obimna dokumentacija istočnonjemačke tajne službe. U tom kontekstu je važno naglasiti da je Njemačka nakon ujedinjenja provela i lustraciju, ali ne inzistirajući na osveti ili pravosudnim osudama, nego na iznošenju istine na svjetlo dana.

Na njemačkoj javnoj televiziji se i danas može pogledati niz vrhunski napravljenih i povijesno utemeljenih dokumentaraca koji obrađuju nacizam iz raznih perspektiva, kao i život u DDR-u, no možda je najvažnije od svega za neupitan njemački uspjeh za suočavanje s vlastitom prošlošću bila spremnost njemačkih građana na radikalno propitivanje samih sebe i svojih obitelji te inzistiranje na tome da osim ljudskog dostojanstva i života, drugih svetinja nema.

Južnoafrička Komisija istine i pomirenja

Kada je pak riječ o JAR-u, on se nakon konačnog ukidanja aparthejda 1994. pod vodstvom Nelsona Mandele odlučio za princip restorativne pravde te je osnovana Komisija za istinu i pomirenje. Ideja iza osnivanja te komisije bila je raščistiti nasilnu povijest bjelačke dominacije, ali ne dozvoliti da se proces pretvori u odmazdu, pa se nakon pregovora došlo do kompromisa koji je trebao postići i iznošenje istine na svjetlo, ali i pomirbe među bijelim i crnim Južnoafrikancima. Komisijom je predsjedao poznati biskup Desmond Tutu, a njezin se rad u prvom planu usredotočio na svjedočenja žrtava aparthejda, koje su prvi put imale priliku javno govoriti o teroru koji su preživjele. S druge strane, jednako su važna bila i svjedočenja počinitelja nasilja, primjerice bivših policajaca, koji su pak dobili priliku javno rasvijetliti razne zataškane slučajeve i okajati svoje ponašanje te zamoliti za oprost i amnestiju od kriminalnog progona.

Ključni moment južnoafričke Komisije istine i povjerenja bio je što su svjedočenja bila javna, prenošena uživo na televiziji i detaljno obrađivana u medijima, čime je otvorena mogućnost katarze za južnoafričko društvo. Komisija je započela s radom 1996. godine, a sastojala se od triju odbora koji su se bavili istraživanjem povreda ljudskih prava u periodu od 1960. do 1994. te rehabilitacijom žrtava aparthejda i amnestijom pojedinaca koji su iskazali kajanje.

Javna saslušanja JAR-ove Komisije istine i pomirenja često su bila iznimno emotivna, ali i mučna, no omogućila su iskren razgovor o nacionalnoj povijesti, ali i razotkrila dotad neslućene razmjere terora koji je režim aparthejda provodio nad crnačkim stanovništvom. Malobrojni kritičari ovog procesa, većinom ostarjeli zagovornici aparthejda koji su politički poraženi, govorili su posprdno o ‘Komisiji za plakanje’, no većina je društva željela čuti sve o strahotama i tajnama propalog režima. Primjerice, zahvaljujući pokajničkim svjedočenjima bivših pripadnika represivnog aparata otkriveni su mnogi grobovi nestalih boraca protiv aparthejda, koji su često znali biti oteti i ubijeni od strane režima.

Zločini se mogu počiniti i u pravednoj obrambenoj borbi

Na južnoafričkoj javnoj televiziji se od 1996. do 1998. svakog tjedna emitirao jednosatni pregled tjednih svjedočenja na Komisiji za istinu i pomirenje pod nazivom ‘Truth Commission Special Report’, koji je vodio poznati progresivni bijeli novinar Max du Preez.

Jedan od najvažnijih temeljnih principa rada ove Komisije bio je da se istražuju svi zločini, neovisno o tome je li ih počinio bjelački režim ili crni borci za slobodu. Naglašeno je kako se smatra da je oružani otpor apartheidu bio legitiman, ali da to ne znači kako je bilo u redu napadati civile. Ukratko, baš suprotno od u Hrvatskoj svojedobno proklamiranog stava bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića, koji je ustvrdio da Hrvati u Domovinskom ratu nisu mogli počiniti zločine, jer je rat bio obrambeni. Mandelin JAR je zaključio baš suprotno: svaki zločin u ime pravedne i obrambene borbe je mrlja na toj borbi, te treba biti jednako osuđen i kažnjen kao i svi zločini protivničke, agresorske strane.

Kao nasljednik Komisije istine i pomirenja 2000. godine je osnovan Institut pravde i pomirenja, koji se i dalje bavi istraživanjem aparthejda, ali i edukacijom mladih generacija.

U svakom slučaju, njemački i južnoafrički primjeri pokazuju da postoje različiti uspješni modeli suočavanja s nacionalnom prošlošću, naslijeđem rata i autokratskih režima, te da takvi procesi - vođeni konzekventno, pošteno i čovječno - mogu itekako rezultirati zalječenjem dubokih povijesnih rana. Najvažnije je željeti saznati istinu, koliko god u određenim elementima bila neugodna, te sve mjeriti jednakim kriterijima, što je možda i najveća prepreka u hrvatskom suočavanju s vlastitom prošlošću.