Hrvatske je lani uvezla hrane i poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti od gotovo 16 milijardi kuna. Sve vrste prehrambenih proizvoda, od mesa i mesnih prerađevina do sirovinskih baza za prehrambenu industriju, uvozili smo iz 125 zemalja iz svih dijelova svijeta. Mahom su to najrazvijenije zemlje Europske unije, poput Njemačke, Danske i Nizozemske, ali na dugom popisu uočljive su i vrlo velike pošiljke iz Mađarske, Slovačke i drugih srednjoeuropskih zemalja, ali i dalekih država poput Vijetnama, Ugande, Zimbabvea, Barbadosa i mnogih drugih
Meso i jestivi klaonički proizvodi čine financijski najveću stavku u troškovniku naše uvozne hrane. Za ove proizvode tijekom 2013. izdvojili smo 1.804.531.245 kuna, otkrivaju novi podaci Državnog zavoda za statistiku koje smo obradili. Po vrijednosti slijede ostaci i otpaci od prehrambene industrije i pripremljena životinjska hrana čija cijena iznosi 1.311.321.936 kuna.
Premda smo lani izvezli 411 tisuća tona pšenice, koliko smo imali viška zahvaljujući vrlo dobrom urodu, uvezli smo proizvoda od žitarica, brašna, škroba ili mlijeka i slastičarskih proizvoda i platili ih točno 1.293.610.425 kuna. Donedavno su upravo mlijeko i mliječni proizvodi, jaja i med slovili za hranu koju proizvodimo dovoljno za sebe, ali i sada smo i nju počeli uvoziti i to u ukupnoj vrijednosti 1.278.194.972 kune
Na listi od deset najvećih skupina, prema novčanoj vrijednosti, slijede razni prehrambeni proizvodi, poput praškova, juha i umaka, za koje smo izdvojili 1.152.025.144 kune. Dovoljno nismo imali ni voća i orašastih plodova pa smo naručili iz inozemstva i platili ih 1.066.102.464 kune. Ista stvar bila je i sa životinjskim mastima i uljima koje su nas koštale 875.347.165 kuna. Nešto manje od milijarde stajala su nas pića, alkoholi i ocat, 853.394.111 kuna, kakao i kakao proizvodi 786.840.744 kune, a povrće 699.795.536.
Prema tome, samodostatnost u proizvodnji hrane očito nije jaka strana hrvatske ekonomije. A da 2013. nije iznimka, pokazuju i podaci Ministarstva poljoprivrede, iz Zelenog izvještaja za 2012., koji kažu da smo preklani imali dosta pšenice, kukuruza i zobi, donekle tritikala (hibrid pšenice i raži), ali nedovoljno ostalih žitarica. Proizvodnjom povrća i voća ne podmirujemo svoje potrebe osim isključivo za kupusom i porilukom, ali ne u potpunosti. Od voća smo preklani za sebe proizveli dovoljno jedino trešanja, višanja, jabuka i mandarina dok smo ostalo voće uvozili, uostalom kao i lani. S mesom smo također u dalekom minusu čak i s peradi, koju smo sve do 2008. proizvodili dovoljno, ali odonda bilježimo pad.
Za komentar smo pitali Stipana Bilića, stručnjaka za poljoprivredu i direktora Kondina, koji je uvjeren da je našoj poljoprivredi potreban posve drugačija vizija utemeljena na proizvodnji hrane za vlastite potrebe. Barem toliko, jer mogli bismo proizvesti dvostruko ili trostruko više uzmu li se u obzir prirodni kapaciteti plodnih oranica, pašnjaka i livada.
'Ali mi ne proizvodimo dovoljno ni da bismo prehranili vlastiti narod. Naprotiv, prema onome koliko uvozimo, imamo dovoljno vlastite hrane za 3,8 milijuna stanovnika, a ostali su ovisni o uvozu', komentirao je Bilić.
Smatra da nije problematična samo proizvodnja nedovoljnih količina, nego i odabir hrane na čiju smo proizvodnju fokusirani. Zadržimo li se samo na ratarskim sirovinama, sijenu ili travi, ne možemo se mjeriti s drugim zemljama koje određeno zemljište namjenjuju vrlo intenzivnih kulturama kao što je cvijeće.
'Na jednom hektaru možete proizvesti tisuću kuna ili deset tisuća eura. Ali za takve odabire treba vizija koju ne mogu poljoprivrednici sami osmisliti. Potrebno je da takvu viziju ima država koja će svojom politikom podupirati proizvođače', ustvrdio je Bilić.
Podsjetimo u bivšoj Jugoslaviji hrvatska je poljoprivredna i prehrambena industrija izvozila milijardu američkih dolara više nego što je uvozila. Taj iznos, s obzirom na to da je nafta bila jeftinija pet puta, može se smatrati i pet puta većim u odnosu na današnji kontekst.
Neke udruge seljaka ovih dana upozorile su na to da Hrvatska neće proizvesti dovoljno pšenice za vlastite potrebe. Zahvaljujući kišnom vremenu tijekom žetve, bolestima i sjetvi lošijeg sjemena, urod će biti nešto manji od oko 550 tisuća tona kolike su hrvatske potrebe. Ako prosječan urod pšenice padne na vrlo loše tri tone po hektaru (očekivano je kao i lani oko četiri tone), sa 165 tisuća hektara dobili bismo oko 500 tisuća tona. To je deset posto manje od naših potreba pa ćemo, dakle, morati uvesti svega deset posto pšenice, koja nam je potrebna za kruh, pecivo i brašno. A to je puno manji trošak i problem od svih drugih vrsta hrane koje smo uvezli lani.
