Nakon što je Žalbeno vijeće Haškog suda prošle srijede ukinulo oslobađajuću presudu nekadašnjim čelnicima srbijanskoga sigurnosnog sustava Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, zbog čega dvojac koji se sumnjiči za ratne zločine počinjene na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine ide na ponovno suđenje pred novim vijećem, još je jednom aktualiziralo pitanje tko su zapravo ta dvojica do Haaga gotovo nedodirljivih arhitekata zločina i ključnih ljudi za pripremu i vođenje ratova u kojima Srbija službeno uopće nije ratovala
Jovica Stanišić bio je drugi najmoćniji čovjek miloševićevske Srbije koji je odigrao ključnu ulogu u dovođenju Slobodana Miloševića na vlast nakon Osme sjednice CK Srbije 1987., što je u mnogočemu odredilo karijeru ovog šutljivog i naizgled nenametljivog Crnogorca koji je sve radio u sjeni i iz sjene balkanskog krvnika. Ledeni, kako mu je bio neslužbeni nadimak zbog sposobnosti da mirnoćom riješi naizgled nemoguće situacije, u Beogradu je studirao na Fakultetu političkih znanosti, gdje ga pamte kao prosječnog studenta koji je izbjegavao bilo kakav kontakt s kolegama imajući na umu da je već na platnom spisku Službe državne bezbednosti u kojoj je radio kao kontraobavještajni operativac. Prema nekim navodima, na samom početku karijere istaknuo se prilikom obrade najtraženijeg svjetskog terorista Ilicha Ramireza Sancheza, poznatijeg kao Šakal koji je uhićen u beogradskom hotelu Metropol, a koji je odlukom s najviše instance sigurno napustio tadašnju Jugoslaviju i nastavio s terorističkim djelatnostima.
Dovođenje Miloševića na vlast
Stanišić je odigrao značajnu ulogu u pripremi spomenute Osme sjednice i dovođenju Slobodana Miloševića na vlast, a Stanišić je odigrao tokom priprema za Osmu sednicu i dovođenja Slobodana Miloševića na vlast, a pravi izazov bio mu je prelazak Srbije na višestranački sustav kada je i sastavio srbijansku oporbu po Miloševićevoj mjeri. Koliko je u tome bio uspješan, dovoljno govori činjenica kako je upravljao svim jalovim pokušajima oporbe u stvaranju antimiloševićevskog fronta te kako su prvi uspjesi oporbe zabilježeni tek nakon Miloševićeva pada.
Paralelno s ustoličenjem Miloševića, Stanišić se bavio konstruiranjem ratova koji će tek izbiti. Najprije je uveo tzv. Drugo odjeljenje reformirane Službe državne bezbednosti koje je organizirala naoružavanje srpskih paravojnih formacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pritom je operativnu ulogu povjerio svojem mlađem kolegi s fakulteta i desno ruci Franku Simatoviću Frenkiju s kojim osniva Jedinice za specijalne operacije (JSO), postrojbe koja je postala zloglasna po svojim zločinima i nadimcima ‘Frenkijevci’, ‘Knindže’, ‘Tigrovi’, ‘Vukovi’, ‘Arkanovci’, ‘Beli orlovi’, ‘Škorpioni’ i ‘Šešeljevci’ prikrivajući pritom svoja djelovanja u Hrvatskoj i BiH te svoju izravnu podređenost Službi državne bezbednosti Republike Srbije.
Izlazak iz sjene
Kada su za Uskrs 1991. izbili prvi sukobi između hrvatske policije i 'nenaoružanog' srpskog naroda, Stanišić je već imao osiguranu mrežu svojih ljudi u tzv. Krajini te susjednoj Bosni i Hercegovini gdje je kontrolirao sve poteze Srpske demokratske stranke. Iduća godina smatra se vrhuncem njegove karijere budući da su snage pod njegovom i Miloševićevom kontrolom držale trećinu Hrvatske i četiri petine teritorije BiH. Istovremeno održava Srbiju mirnom bez talasanja oporbe, a budnim okom kontrolira dovod ratnog plijena koji stiže u Srbiju u pratnji osoba sa službenim značkama tajne policije. Opijen uspjehom i Miloševićevom zahvalnošću za rad na terenu, Stanišić polako reformira službu eliminirajući oponente iz vojne kontraobavještajne službe i mahom postavlja sebi odane ljude.
Gotovo osam godina od dovođenja Miloševića na vlast trebalo je Stanišiću da izađe iz sjene i izloži svoje lice televizijskim kamerama. To se dogodilo u lipnju 1995., kada su Radovan Karadžić i Ratko Mladić izazvali dodatnu međunarodnu krizu uzevši za taoce 150 pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, prilikom koje je Milošević poslao Stanišića na Pale kao posebnog izaslanika i pregovarača koji je nagovorio srpske vođe u BiH da puste plave kacige na slobodu. Već šest mjeseci kasnije, Stanišić stoji iza Miloševića prilikom potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.
Stanišićeva bliskost počela je smetati Miloševićevoj supruzi Miri Marković koja se svim silama trudila razvrgnuti njihovu neraskidivu vezu, no srbijanski predsjednik ne popušta, unatoč tome što je udovoljavao svim njezinim željama i prohtjevima. Štoviše, Stanišić mu je poslužio i u ratu na Kosovu gdje je odigrao identičnu ulogu kao u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Ipak, nakon što je počeo rat na Kosovu, Milošević od Stanišića više ne koristi savjetničke usluge po pitanju sigurnosti te ga smjenjuje, a prvi čovjek tajnih službi odlazi u sjenu u kojoj je bio sve do odlaska u Haag.
Mentor i učenik
Do privođenja na Haški sud vrijeme je penzionerski kratio s Simatovićem u privatnoj marini na rijeci Savi, u blizini baze JSO-a puneći kućni budžet preprodajom luksuznih riječnih brodova. U tom ekskluzivnom klubu često su navraćali likovi poput Dragana Vasiljkovića poznatijeg kao Kapetan Dragan, ali i čitava plejada mafijaša što dovoljno govori kako je Stanišić sa Simatovićem vukao sve konce i nakon umirovljenja.
Franko Simatović, inače po ocu porijeklom Hrvat iz Dubrovnika, nije ništa manje osebujna osoba koja je na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku bio ključna osoba za osnivanje i naoružavanje srpskih paravojnih postrojbi u Hrvatskoj, a i šire. Dok je njegov mentor Stanišić više bio politički angažiran, Simatović je bio terenski čovjek i de facto stvarni zapovjednik srpskih paravojnih formacija. Upravo je on nadgledao i koordinirao rad kako srpskih paravojnih postrojbi tako i specijalnih postrojbi zaduženih za posebne zadatke, kao što je bila JSO.
Simatović krajem 1990. postaje ključni čovjek za organizaciju srpskih paravojnih formacija u Hrvatskoj i šire. Odmah po izbijanju pobune stiže u Knin s dokumentima na ime Dragana Simendića, tobože novinara Politike ekspres, no njegov glavni posao nije izvještavanje iz ratom zahvaćene Hrvatske već nadziranje Kapetana Dragana, plaćenika uvezenog iz Australije. Uz Simatovićevu pomoć iz Vasiljkovićeva kampa za obuku u selu Golubić kod Knina stvoren je prvi naraštaj Crvenih beretki koje će kasnije prerasti u još ozloglašeniju Jedinicu za specijalne operacije koju čine mahom profesionalni kriminalci pušteni iz zatvora u zamjenu za patriotski angažman.
Simatović preživljava Stanišićevu smjenu te postaje desna ruka Rade Markovića, novog načelnika Državne bezbednosti koji zapravo nema nikakvu kontrolu nad Frenkijem i njemu odanoj JSO koje svoj krvavi pir nastavljaju na Kosovu. Tek padom Miloševića odlazi i Simatović kojeg sa Stanišićem čeka novo suđenje u Haagu.
