Dubrovačka država svoju je obavještajnu mrežu temeljila na iznimno organiziranoj diplomatskoj mreži, svojim državljanima po vladarskim dvorovima u Europi, na svojim trgovcima i pomorcima diljem trgovačkih kolonija i luka po cijelom Mediteranu te teritoriju europskih država i Osmanskog Carstva. No najbitnija karika te obavještajne mreže bili su podanici Raguse jer su gotovo bez iznimke pomagali državi davanjem informacija o svemu što su čuli ili vidjeli, a što bi joj moglo biti od pomoći.

Utvrđeno je to analizom 1122 denuncijacije sačuvane u dubrovačkom arhivu, a koje je Malom vijeću Republike uglavnom usmeno, ali i pisano, iskazalo 847 osoba od 1740. do 1799. godine. Denuncijacije su zabilježene tako da je, slično agencijskom novinarskom stilu, na samom početku zapisa navedeno tko je denuncijant, odakle dolazi, kada i o čemu te kojim senatorima u Malom vijeću daje određenu informaciju.

Opravdano se postavlja pitanje kakav je sadržaj tih denuncijacija, odnosno jesu li informacije bile korisne za državni aparat. Analizom denuncijacija jasno je da su informacije raznovrsne i velikom većinom korisne za postupanje države. Vidi se to i iz činjenice da je Senat reagirao na dobivene informacije i prosljeđivao ih stranim vladarima ili je od njih tražio da reagiraju u određenom smislu. Informacije iz denuncijacija odnose se na ponajprije na vanjsku politiku - događanja u okruženju, Bosni, Albaniji, Crnoj Gori te mletačkoj Boki.

No informacije, osobito u doba uplovljavanja ruske flote na čelu s admiralom Aleksejem Orlovom u Mediteran i luku Livorno, dolaze i iz raznih pomorskih gradova ili od kapetana dubrovačkih brodova nakon povratka u Ragusu.

U doba koje denuncijacije pokrivaju odvijaju se zanimljivi događaji u susjedstvu - u Crnoj Gori 1767. pojavljuje se kontroverzni Šćepan Mali, 'lažni princ' koji se isprva predstavljao kao, tada već ubijeni, ruski car Petar III. Njegovo pojavljivanje izazvalo je nemir ne samo kod Osmanlija i Venecije, na čijem se teritoriju isprva skrivao, nego i na ruskom dvoru. Ali i u Senatu Raguse jer je Šćepan prijetio osvajanjem Konavala.

Suočeni s višedesetljetnim pljačkama u graničnom području, Dubrovčani su imali razloga strahovati od Šćepana. Stoga su jako dobro pratili njegovo kretanje i pritom razmjenjivali informacije s Osmanlijama i Mlečanima iz Boke. Upravo su Mlečani slali ubojicu s otrovima da ubije Šćepana, ali ubojica nije ni došao do Crne Gore. Sumnja da su upravo Dubrovčani dojavili Šćepanu mletačke namjere nikada nije dokazana.

Šćepan Mali, kojega je, kao agent skadarskog vladara Mehmed-paše, na spavanju ubio sluga 1773. godine, reformirao je tadašnju crnogorsku plemensku zajednicu.

Pored kretanja Šćepana Maloga, u denuncijacijama se nalaze dojave o razmišljanjima okolnih osmanskih vladara, ali i o uplitanju habsburškog dvora u događanja u Crnoj Gori. Svima je naime odgovaralo to da se Osmansko Carstvo 'ljulja' na više fronti. Osobito kada znamo da je tada bjesnio rat između Katarine Velike i Osmanlija. U tom će ratu Rusi prvi put osvojiti Krim te doći na Mediteran s ratnom flotom.

Upravo su ruska kretanja te kaos koji je nastao na Mediteranu zbog gusarenja njihovog brodovlja druga velika tema denuncijacija. Ragusa je naime bila u odličnim odnosima s Osmanlijama, a Rusi su sve takve države proglasili neprijateljima. Dubrovačka neutralnost nije im mnogo značila, pa su počeli plijeniti i pljačkati dubrovačke brodove. Do 1775. godine u takvim je akcijama ruske flote stradalo preko 50 dubrovačkih brodova. Jasno, tijekom tog razdoblja trgovina Raguse zabilježila je poprilične gubitke.

Niti u jednom trenutku Ragusa se nije željela odreći državnih odnosa s Osmanlijama. Spor je uz velike napore i probleme ipak riješen. Denuncijacije iz tog sukoba s Rusima, koji su obilježeni i prijetnjama da će Ragusa biti zauzeta ruskim brodovljem, dolaze od pomoraca koji su imali susrete s Rusima u Mediteranu i pojedinim lukama, ali i iz Livorna, u kojemu je bila smještena ruska flota.

Treća osoba koja je obilježila ovo razdoblje u vanjskoj politici Raguse bio je Mahmud-paša Bušatlija iz Skadra, a koji je vladao od 1775. do 1796. godine. Zanimljivo je to da o ovoj zaista kontroverznoj i živopisnoj osobi, koja je čak dva puta bila u Dubrovniku, nema mnogo zapisa, pa je ovaj dio u dubrovačkom arhivu posebno vrijedan. Radi se o vladaru koji je svoj životni vijek proveo u sukobima, ratovima i ratnim prijetnjama - dva puta napao je Crnu Goru, a ratovao je i s ostalim osmanskim vladarima te lobirao za sebe i svoje probitke ugovorenim vjenčanjima članova svoje obitelji. Crnu Goru napao je prvi put 1785. godine, kada je prohujao tim teritorijem, spalio Cetinje te opljačkao i spalio glasovit i danas posebno zanimljiv manastir.

Venecija je tada pred Budvu dopremila brodovlje te postavila dodatnih šest tisuća vojnika na svoje granice u Boki. Informacije o kretanju 20-ak tisuća vojnika Mahmud-paše, bitkama, ali i planovima i namjerama Venecije i ostalih osmanskih vladara s Balkana pristizale su u Ragusu ne samo diplomatskim kanalima, nego i preko desetaka denuncijacija. Tako je bilo i kada je Mahmud-paša 1796. ponovo krenuo na Crnu Goru. Ovaj put Crnogorci su bili organiziraniji te je vojska vladara Skadra u bitki na Krusima teško poražena, a on ubijen. Inače, u tom ratu, u bitki kod Martinića, ranjen je i crnogorski vladar Petar I. Petrović.

Osim vanjske politike, dubrovački državljani prijavljuju Malom vijeću brojne druge stvari. Poput pljački drva na otocima, osobito na Mljetu te u Moluntu na krajnjem jugu Konavala, u čemu prednjače mletački brodovi. Pljačke dubrovačkih ribara poduzimaju uglavnom razbojničke družine iz Paštrovića, a stoku u pograničnim područjima kradu Morlaci (tako su u Ragusi nazivali katolike i pravoslavne osmanske podanike s teritorija tadašnje Bosne) i Crnogorci. Pljačkaju se i dubrovački trgovci koji idu prema naseljima u dubrovačkom zaleđu, a bilo je i nekoliko ubojstava. O svemu tome izvještavaju denuncijanti, a Senat dostavlja informacije osmanskim vlastima kako bi riješile ta kaznena djela.

Prijavljuju se i slučajevi krijumčarenja. Uglavnom se radi o vinu, duhanu i mesu. Također, prijavljuju se informacije vezane uz zarazne bolesti. Poznato je to da je Ragusa još 1377. godine, kao prva u svijetu, imala propise vezane uz karantenu i zaštitu od kuge. Informacije o kugi i drugim zaraznim bolestima iznimno su bitne za trgovinu jer nitko ne kupuje robu koja je prošla kroz područje pogođeno kugom - bilo da se radi o luci, bilo nekom od trgovačkih centara u zaleđu. Stoga je među denuncijacijama i dosta takvih obavijesti. Senat bi na takve dojave odgovarao slanjem kurira i vojnika u ta područja. Ti bi kuriri potom detaljno izvještavali Senat o razmjerima bolesti - broju zaraženih i umrlih. Nije potrebno naglašavati kakvoj su se opasnosti ti ljudi izlagali. No niti jedan od poslanih, barem u tom razdoblju, nije stradao od kuge.

U Ragusu je godišnje u to doba dolazilo oko pet stotina stranaca, ne računajući pomorce i trgovce u gradskoj luci, u Taboru i Lazaretima. Svi oni bili su praćeni budnim okom dubrovačkih državljana, a o tome svjedoče i denuncijacije. Najpoznatiji među njima svakako su poljski princ Karol Radziwill i Mahmud-paša Bušatlija, a o njihovu kretanju, pa i razmišljanju, ima dosta toga u dojavama Malom vijeću.

Kao poseban dio denuncijacija ističe se dio kojim Malo vijeće kontrolira svoje dužnosnike propitujući 'obične' državljane o njihovu ponašanju. Najviše takvih denuncijacija odnosi se na kneza u Stonu, zapovjednika vojske u Stonu te nadzornika u stonskoj solani. Dvojica su knezova imala problema zbog ocjena Stonjana, ali su nakon istrage ispali nedužni, dok je primorski knez u Slanome smijenjen jer je nakon prijave dva seljana dokazano da se opijao.

Dakle denuncijacije 'običnih' državljana Raguse itekako su imale obavještajnu vrijednost i pomagale državi da se u nemirnim političkim situacijama ispravno postavi i reagira na vrijeme. Kada se tome dodaju obavijesti diplomata Raguse, uglednih Dubrovčana te njihovih prijatelja i simpatizera na dvorovima širom Europe, jasno je zašto je Dubrovnik imao tako uspješnu obavještajnu mrežu. A upravo mu je ona, upotpunjena mudrošću Senata i pravnom državom, omogućila da 457 godina uživa slobodu.