'Fotografija je možda stvarno promijenila naš pristup povijesnoj spoznaji. Riječima francuskog pisca Paula Valerya, mjerilo povijesne istinitosti odsada uključuje pitanje: Da li neku činjenicu koju možemo opisati riječima, možemo i fotografirati', zaključio je Peter Burke u odličnoj knjizi 'Očevid - upotreba slike kao povijesnog dokaza'. Ništa čudno s obzirom da sva djela ovog intrigantnog povjesničara koji je uzgred rečeno bez ustručavanja izjavio da je zbog mogućnosti kreacije i igranja tekstom 'jedva dočekao nešto kao copy/paste', vraćaju vjeru u zanimljivo znanstveno povijesno štivo. Fotografiranje od samih početaka do suvremenosti predstavlja poseban trenutak čarolije – bez obzira da li govorimo o razdoblju putujućih dagerotipista, iščekivanju fotografije iz polaroida ili ovom manje romantičnom vremenu 'digitalnosti' kada vjeru u uzbuđenje fotografije vraćaju aplikacije poput Instagrama.

Masovno širenje fotografskog aparata i mogućnosti 'običnog korisnika' da sam fotografira vjerojatno je među prvim elementima u povijesti razvoja fenomena koji je kontroverzni (?) Andrew Keen nazvao 'kultom amatera'. Konkretno, u našoj zemlji svi su postupno postali fotografi nakon Drugog svjetskog rata kada je obiteljsko posjedovanje fotoaparata postajalo gotovo jednako podrazumijevajuće kao i stroj za pranje rublja. 'Potraga' i konačan 'pronalazak' blagostanja, da se poslužimo izrazima povjesničara Igora Dude, bili su masovno zabilježeni npr. na filmovima Fotokemike Zagreb simpatično reklamiranima početkom šezdesetih geslom 'Djeca će vam biti zahvalna... kad danas sutra nađu u obiteljskom albumu fotografije iz svog djetinjstva. Zato snimajte!'. Kada napaljeni pubertetlija Zoran u filmu 'Imam 2 mame i 2 tate' fotografira zavodnički raspoloženu 'novu mamu' Veru Čukić dok se sunča na 'luftiću' svjedočimo pobjedi novog konzumerističkog hedonizma, tako rado bilježenog na fotografijama poslijeratnih godina.

Peek&Poke&Smile

Peek&Poke akcija 'Foto nostalgija', kroz koju se poziva na digitaliziranje i slanje privatnih fotografija s prisutnim motivima negdašnje potrošačke tehnologije, iznosi na površinu davno zaboravljene elemente obiteljskih albuma, pruža im novu energiju za koju ni sami vlasnici često nisu znali da je moguća. Potreban je bio samo poticaj i kontekst u kojem bi se svo to obilje blaga počelo skupljati i dobivati reinterpretirano značenje.    

Također, opet ne možemo pobjeći od revolucionarnosti koncepta društvenih mreža. Naime, sam poziv na dijeljenje fotografija upućen je preko Facebooka na kojem se polako, ali sigurno kreira akciji istoimeni poseban album koji individualna iskustva grupira u jedno kolektivno sjećanje. Aktivnost kojom se i inače bavimo na Facebooku - dijeljenje fotografija - sada dobiva jedan viši smisao - rekonstrukciju zauvijek nestalog vremena.

'Obični', a ustvari vrlo posebni participanti oduševljavaju fotografijama rođendana uz gramofone Trubadur, izradu programa na računalima Orao i Amiga, spavanjem kraj digitalnih satova Digitron, slušanjem walkmana... 'Vrh. 'Ko nema bar jednu ovakvu sliku, ne zna što je Božić u Jugi i kako su se petarde skupljale u najmanju moguću kutiju i čuvale k'o suho zlato, dok se karabit rokao! A ispod bora čokolada i pokoja igračka od tete iz Italije' komentirao je izvjesni Nikola Kaić fotografiju okićenog bora i vesele djece uz televizor što sumira uobičajenu reakciju. Na fotografijama iz ruku amatera među ostalim su ostali zabilježeni i ekstremno važni povijesni događaji -  djevojka pozira uz TV dok se na televiziji prikazuje komemoracija za upravo preminulog Josipa Broza, inače i samog jakog ljubitelja fotografiranja! 

Kroz subjektivne oči korisnika, ali objektivnost fotografskog mehanizma, nastale su tisuće fotografija koje svjedoče o negdašnjim interijerima, odjeći, estetici, frizurama (...) i naravno Peek&Pokeu najzanimljivijoj staroj tehnologiji, što predstavlja specifičan izvor za stvaranje budućih povijesnih naracija. Pri tom je važno napomenuti da je riječ o politički neopterećenom izvoru jer 'obične' ljude nije zanimalo ideološko friziranje sadašnjosti, kao što je to bio slučaj sa službenom propagandnom, nego lijepa uspomena. Lewis Hine, sociolog čije su fotografije otvorile široj javnosti uvid u jezoviti svijet rada djece, poručio je:  'Fotografije ne mogu lagati, no lažovi mogu fotografirati.' Iza autora fotografija u albumu Foto nostalgija ipak ne stoje lažovi, već emotivci i roditelji uzbuđeni zbog novog komada tehnike kupljenog na čekove ili pak zbog rođendana svoje djece. Sama povijest je u očima promatrača, možemo u konačnici zaključiti parafrazirajući Kanta.