Ali prvi dan je prvi dan.

Za stolom pokraj njega sjedi iskusniji Damir Bekavac, inače voditelj odjela kontrole zračnog prometa, pa se smije:

'U generaciji se nalazilo njih devetero i svi su položili otprilike u isto vrijeme, ali Antin pečat prvi je stigao iz Zagreba. U srijedu točno u 15 sati i 32 minute', pomalo kao da zadirkuje novog mladog kolegu. Idući avion slijeće tek negdje za pola sata, taman je negdje u Sloveniji, pa imamo vremena za ćaskanje u kontrolnom tornju.

Nakon dugih desetljeća i desetljeća školovanja i obuke 'po Europama' - na simulatorima u Njemačkoj, Švedskoj i Italiji - Ante Olujić prvi je iz prve generacije toranjskih kontrolora leta koji su za svoj posao potpuno osposobljeni u Hrvatskoj, baš ovdje u Splitu - od teorije, preko simulatora, do praktičnog dijela. Naoko to zvuči kao bezvezan podatak, ali znamo li da taj proces u prosjeku stoji između 50 i 100 tisuća eura - ne treba ga zanemariti.

Obuka: Tetris na steroidima

A znamo li da se za ovaj posao prijavilo više od 1300 ljudi i da je pečat na koncu dobilo samo njih trideset i troje, od čega tek devetero za rad u kontrolnom tornju, s mladim Olujićem razgovaramo sve gledajući kako će demonstrirati svoje supermoći.

Ima li skrivene komande u naočalama, hoće li mu iz prstiju izviriti kakva laserska zraka, kad će se predmeti u kontrolnom tornju napokon početi neobjašnjivo pomicati, gdje je ta rupa koja će nas odjednom usisati i prenijeti u neku drugu dimenziju?

Ništa od toga. Ante Olujić potpuno je normalan čovjek.

'Prijavio sam se a da zapravo nisam ni znao o čemu se radi nakon što sam od kolege s faksa čuo za natječaj. Mic po mic, testiranje po testiranje, nakon skoro dvije godine evo me ovdje. S pečatom', smije se i Olujić.

Selekcija je bila rigorozna, kako i priliči poslu koji se redovito proglašava jednim od najodgovornijih - ali bogme i najstresnijih, pa slijedom toga i najbolje plaćenih. Psihotest, pa test osobnosti, pa test koncentracije, pa provjera znanja engleskog jezika, pa cijeli slijed ispita koji bi se laički mogli opisati kao igrica tetris na steroidima, pa provjera orijentacije u prostoru, pa međunarodno unificirani ispiti za kontrolore, pa provjera sposobnosti za timski rad, pa razgovori s komisijama… U jednom stadiju, recimo, kandidatima se ponude škare i papir i od njih se zatraži da izgrade što viši toranj. Pa ti vidi.

Nije ni čudo da cijela procedura traje skoro dvije godine.

Oko 180 radnih sati na novom simulatoru

'Teško je opisati, ali recimo da proces najuspješnije završavaju polaznici koji su najsmireniji, ali s druge strane imaju izvrsnu sposobnost donošenja složenih odluka u vrlo kratkom vremenu', objašnjava nam Denis Kosor, šef Hrvatske kontrole zračne plovidbe u Splitu. On nam je i vodič po cijelom kompleksu, od vrha do dna, no prije toga ipak moramo zaključiti priču o mladom Anti Olujiću, prvom studentu prve generacije sto posto hrvatskih 'toranjskih kontrolora zračnog prometa'. Namjerno koristimo ovaj zakučast izraz kako bismo bili precizni jer postoji više vrsta kontrola leta. Jedna je 'oblasna' i prati avione koji se kreću na visini većoj od pet tisuća metara, druga je 'prilazna' za avione koji se dižu ili spuštaju, a treća ova toranjska. Pojednostavljeno - kad avion na putu za splitski aerodrom dođe tamo negdje do Drvenika, prelazi u ruke šefa Damira, mladog Ante i ostatka ekipe te ga navode do piste.

A da bi dospio do te titule, Olujić i njegovih osam kolegica i kolega su pored onih silnih i iscrpljujućih testova i zadataka morali proći ključan dio svog školovanja - oko 180 radnih sati na potpuno novom simulatoru. Prvom i jedinom takvom u Hrvatskoj, razlogom zašto nam, štono se kaže, mladost više ne bježi u inozemstvo.

Razvili su ga Željko Lipanović i Filip Barbarić s ekipom instruktora koji su obogatili softver s osamdesetak vježbi u pet kategorija, od slijetanja u gotovo laboratorijskim uvjetima do scenarija iz kakvog filma katastrofe. Obavljeni su sve revizije i niz testiranja, stigle licence i odobrenja od Zagreba do Bruxellesa, od hrvatskih do europskih agencija nadležnih za zračni promet.

'Zapravo, najveća vrijednost ovog simulatora jesu uloženi znanje i pamet, a bogme i entuzijazam naših ljudi', ponosan je šef Kosor.

U samom simulatoru, prostoriji opremljenoj jednako kao ona kupola na vrhu tornja, kandidati se znoje, vježbaju i navode fiktivne avione kao da se radi o stvarnim objektima i stvarnim putnicima koje prevoze. Dolje, na katu ispod, nalazi se pilotska kabina u kojoj se provode nalozi naših budućih kontrolora leta, a ondje se predajemo u ruke glavnog hrvatskog instruktora prilazne i toranjske kontrole leta Damira Grgurevića i njegova kolege Ivana Uglešića.

'Ajde, iskreno recite, tko se ne bi došao školovati ovdje?' smije se Grgurević, očito ponosan na to što je sustav obuke budućih kontrolora razvijen i stavljen u pogon baš u Splitu, gradu koji ove godine službeno ima i aerodrom s najviše putnika u Hrvatskoj. On i Uglešić, recimo, svoje licence zaradili su u Njemačkoj.

Objašnjava nam scenarije i modele koje su ubacili u sustav, navodi na slijetanje avion kojim na katu ispod upravlja Uglešić, upozorava na vjetar i vremenske uvjete, šalje vatrogasce da uoči zadnjeg manevra rastjeraju galebove s piste, demonstrira proceduru za hitne slučajeve - recimo, baš smo kroz dalekozor primijetili da se jedan od aviona zapalio i gadno zadimio neposredno prije slijetanja. Jedna brza reakcija spašava stotine života.

Slijedi opuštanje u posebnoj sobi, vježba u maloj teretani ili sparing s vrećom za boks. Kažu da pomaže.

'Ovdje kandidati za kontrolore konačno prolaze ili padaju, a neki tek u ovoj fazi shvate da posao nije za njih', kaže nam Grgurević.

'Ali tko prođe, samo nebo mu je granica', nadovezuje se Bekavac.

Nakon toranjske može, recimo, prijeći u prilaznu kontrolu leta. Zavirkujemo u veliku prostoriju u kojoj trenutno rade kontrolori Ivo Krstulović i Ivo Novak, no oni su poprilično zauzeti pa se prikradamo na prstima i nastojimo previše ne ometati. Na monitorima deseci raznobojnih oznaka i srećom nema nijedne crvene. Reporteru tportala taj podatak ne igra veliku ulogu - kako smo spoznali, daltonisti nemaju baš nikakve šanse kvalificirati se za kontrolora leta…

'Splitski aerodrom ima vrlo specifične uvjete zbog različitih vjetrova i vrlo zeznute konfiguracije terena, pa su ga kompanije poput EasyJeta uvrstile u svoje simulatore. Tko se ovdje osposobi, može raditi bilo gdje', objašnjavaju nam domaćini. Pitamo Kosora je li ulaganje u obuku kontrolora isplativo i dogodi li se da im netko od njih šmugne u inozemstvo za još veću lovu - kaže, tijekom godina i godina takvi se slučajevi mogu prebrojati na prste jedne ruke, a i oni se znaju vratiti doma.

Provjerili smo kod mladog Ante Olujića, prvog kontrolora sa splitskim i hrvatskim pečatom. Kaže, to mu ne pada na pamet.