Navaljni je uhićen 17. siječnja u moskovskoj zračnoj luci Šeremetjevo pri povratku iz Njemačke, u kojoj se liječio nakon što je otrovan novičokom. Optužen je da je prekršio uvjete puštanja na slobodu temeljem presude izrečene 2014. godine zbog prevare jer se nije javljao na kontrolu ruskim vlastima dvaput mjesečno. Jedan od najglasnijih kritičara ruskih vlasti nalazi se u pritvoru od 15. veljače, a prvih 14 dana mora provesti u karanteni, određenoj zbog pandemije koronavirusa.

Ruski istražitelji otvorili su u prosincu istragu protiv Navaljnog zbog sumnji u prevaru u kojoj je navodno potrošio 4,8 milijuna dolara donacija namijenjenih njegovoj organizaciji. Prema optužbama, Navaljni je potrošio novac na osobne potrebe koje uključuju mnogobrojna putovanja u inozemstvo. Navaljni tvrdi da su svi slučajevi protiv njega politički motivirani, a odluku suda čeka u zatvoru neslužbenog i sugestivno sumornog naziva Mornarska tuga, kako se s ruskog prevodi naziv ulice u kojoj je smješten. Službeni naziv glasi mu Istražni zatvor broj 1 Federalne službe za provođenje zakona Ruske Federacije i Grada Moskve, čime se stječe dojam da je riječ o posebno strogom zatvoru, što ta tajnovita institucija doista jest.

Povijest zlokobnog zatvora na sjeveroistoku Moskve započinje 1775. godine, kada je otvorena prva ruska ustanova za mentalno oboljele, a tek stoljeće kasnije postaje zatvor za prvih 300 muškaraca i 150 žena osuđenih za razna kaznena djela. Matroskaja tišina se zbog velikog broja osuđenika učestalo proširuje, a prema nacrtu arhitekta Borisa Albertija 1912. proširena je na nekoliko blokova koji su mogli primiti 2000 osuđenika. Nakon Oktobarske revolucije dio zatvorenika je pušten, a dio premješten, pa Mornarska tuga postaje kazneno-popravna ustanova za maloljetne prijestupnike.

'Dom' nacistima pa oligarsima

U svom sadašnjem obliku sovjetske vlasti oformile su zatvor nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine. Njime je upravljalo ministarstvo unutarnjih poslova dok mu je službeni naziv glasio Broj 14 Ministarstva unutarnjih poslova za područje Moskve. Već 1956. godine ustanova ponovno mijenja ime i dobiva naziv Kaznena ustanova broj 1 Glavnog odjela unutarnjih poslova Moskve. Zatvor je nakon Drugog svjetskog rata proširen na tri zgrade, a u jednoj od njih od 1949. do 1953. godine bili su smješteni ratni zločinci iz nacističkog Trećeg Reicha te zatvorenici s manjim kaznama koji su za potrebe ruske policije izrađivali uredski pribor i tehničku robu. Kasnije je taj odjel bio rezerviran za maloljetne delinkvente, a 1999. postaje zatvorska bolnica. Od 1997. godine Mornarska tuga podređena je Glavnom kaznenom odsjeku ruskog ministarstva pravosuđa, a ima kapacitet 5000 zatvorenika koji su pod istragom, čekaju izricanje kazne ili izdržavaju manje kazne.

Među njima su bili i brojni ruski oligarsi, ali i osobe koje su ukazivale na korupciju i koje su upravo u Mornarskoj tuzi preminule u zagonetnim okolnostima. Tako je porezni revizor Sergej Magnitski preminuo u zatvorskoj ćeliji u kojoj je proveo 11 mjeseci nakon što je 2008. otkrio spiralu korupcije u kojoj je navodno prilikom isplate povrata poreza više od 230 milijuna dolara nestalo kod porezne policije. Službeno je Magnitski preminuo od zatajenja srca, što obitelj poriče i navodi da je imao problema s gušteračom te da nije prihvatljivo liječen tijekom boravka u zatvoru.

Izvan Rusije njegov slučaj slovi kao simbol korupcije i samovolje u pravosuđu u današnjoj Rusiji, u kojoj je posthumno osuđen, a njegova tajnovita smrt prouzrokovala je zapadne sankcije na temelju zakona koji je usvojio američki Kongres. Riječ je o tzv. zakonu Magnitskog, a predviđa zamrzavanje bankovnih računa i zabranu putovanja koje se u većini slučajeva odnose na ruske dužnosnike.

Godinu kasnije u zatvorskoj bolnici Mornarske tuge preminula je Vera Trifonova, direktorica nekretninske tvrtke koju se teretilo za pokušaj prevare. Prema riječima njezina tadašnjeg odvjetnika, Trifonova je ne svojom voljom bila upletena u pokušaj korupcije, a stradala je jer joj je jedan poslovni čovjek pod zaštitom Kremlja dugovao novac koji nije želio vratiti. Preminula je od zatajenja organa nakon što joj je uskraćeno liječenje.

Pilotkinja osuđena za ubojstvo novinara

Zloglasni moskovski zatvor preživjela je Nadija Savčenko, ukrajinska vojna pilotkinja koju su u lipnju 2014. u Slovjanoserbskom okrugu zarobili pripadnici proruske Narodne milicije Donbasa. Savčenko je optužena za ubojstvo dvočlane novinarske ekipe ruske državne televizije usmjeravanjem minobacačke paljbe iz jurišnog helikoptera Mil-24, na koji je, na njezino nezadovoljstvo, premještena nakon što je svakodnevno letjela na lovcu - bombarderu tipa Su-24.

Savčenko je u ukrajinskoj javnosti zadobila status mučenice i simbola borbe protiv ruske agresije, a za vrijeme pritvora izabrana je za ukrajinsku parlamentarnu zastupnicu, kao i za predstavnicu Ukrajine u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. Time je dobila diplomatski status koji joj je trebao osigurati puštanje iz pritvora, na što su se ruske vlasti oglušile. U ožujku 2016. Savčenko je osuđena na 22 godine zatvora, ali je u svibnju 2016. u sklopu razmjene zarobljenika puštena na slobodu i vraćena u Ukrajinu.

Jedno vrijeme u Matroskajoj tišini proveo je i nekoć najbogatiji Rus Mihail Hodorkovski, danas u egzilu u Londonu, a zatvor je bio posebno napučen u ljeto 1991. godine, kada su u njega strpani pučisti iz tadašnje sovjetske vlade nakon neuspjelog pokušaja državnog udara.

Iako jedan od najčuvanijih zatvora u Rusiji, iz njega su tijekom njegove trostoljetne povijesti uspjela pobjeći tri zatvorenika. Prvi kojem je to uspjelo poći za rukom bio je Aleksandar Solonik, zvan Aleksandar Makedonski, ozloglašeni plaćeni ubojica i član još ozloglašenijeg kurganskog mafijaškog klana. Solonik je poslan u zatvor 1994. godine nakon što je priznao desetak naručenih ubojstava, a već godinu kasnije bježi, pri čemu mu je pomogao zatvorski čuvar kojeg je potplatio bjegunčev klan. Lažni čuvar unio je u ćeliju alpinističku opremu, pištolj i lutku koja je odglumila Solonika na spavanju te su se obojica pomoću užadi spustila sa zatvorskog krova na ulicu i potom dali u bijeg. Solonik je pronađen zadavljen nedaleko od Atene manje od dvije godine kasnije dok se ubačenom pomagaču gubi svaki trag.

Početkom svibnja 2004. iz zatvora bježi i Sergej Ershov, Ukrajinac koji je razbio cigle u zidu i potom pobjegao, ali samo na manje od 24 sata, pa službene vlasti ocjenjuju to kao pokušaj bijega. Nešto uspješniji je godinu ranije bio Aleksej Djulger, pronađen nekoliko dana kasnije kako se skriva na napuštenom gradilištu jedući iz kante za otpad.

Slično je završio i bijeg Olega Topalova u svibnju 2013. godine, a pronađen je nekoliko dana nakon što je pobjegao provukavši se kroz rupu na stropu svoje ćelije koju je iskopao koristeći metalnu žlicu. Ruske vlasti su za bijeg optužile zatvorske čuvare, kojima je promaknulo to da je Topalov u ćeliju uspio prokrijumčariti civilnu odjeću i alpinističku užad.