Treba li Francuzima prva dama? Nakon tri godine bez nje, ne treba im ni sada, poručilo je 300.000 potpisnika peticije pokrenute na internetu protiv formaliziranja uloge supruge predsjednika Emmanuela Macrona, dok lijevo orijentirana odvjetnica Clementine Autain ideju o definiranju statusa prve dame u demokratskom društvu 21. stoljeća naziva 'stupidnom'. Za razliku od američke prve dame, francuska prema ustavu nema nikakav službeni status, ali ima ured i savjetnike, što je Macron želio čvrsto definirati i troškove njezinih aktivnosti učiniti transparentnima, ali nije išlo. Pod pritiskom javnosti od toga je prošloga tjedna odustao.

Zbog serije skandala oko 'vrlo kompleksnog života' Macronovih prethodnika, za Francuze je to vrlo osjetljivo pitanje. Uzmimo Macronova prethodnika Françoisa Hollandea. U Elizejsku je palaču ušetao sa svojom djevojkom Valerie Trierweiler, zbog koje je ostavio nevjenčanu suprugu s kojom ima četvero djece. Valerie Trierweiler je zatim ostavila predsjednika zbog njegova preljuba s glumicom Julie Gayet, nakon čega je Hollande tri godine službeno bio sam.

Ili Nicholasa Sarkozyja koji se prvi razveo i ponovno oženio tijekom predsjedničkog mandata. Ili Françoisa Mitterranda i njegovu tajnu, rezervnu  obitelj, koja je uz to živjela u državnom stanu. A sve njihove vjenčane i nevjenčane supruge u nekim su fazama njihova predsjedničkog mandata uredno  trošile novac poreznih obveznika. I to više nego što je predviđeno za Brigitte Macron.  

Svejedno. Macron je ovom idejom zbunio javnost, naročito u svjetlu prijedloga zakona kojim želi ukloniti nepotizam u vlasti, a oporba bilježi prve političke poene protiv predsjednika čija aura velikog reformatora polako blijedi zbog rezanja budžeta i kontroverznih planova reformi. Prosvjednici ionako nisu nužno bili zainteresirani za transparentno trošenje novca predsjednikove supruge, nego su htjeli provjeriti koliko je Macron 'mekan', tvrde prvi analitičari.

A Macron prošloga mjeseca nije bio nimalo mekan prema Talijanima. Privremenom nacionalizacijom brodogradilišta Saint-Nazaire na Atlantskoj obali spriječio je da ga preuzme talijanska državna brodarska tvrtka Fincantieri i Francuzima osigura vrijeme za dodatne pregovore.

Talijansku policiju također zanimaju brodovi, ali oni koji preko Mediterana prevoze u Europu krijumčarenu naftu sa zaraćenog Srednjeg Istoka. Naime, prošlog je tjedna La Repubblica objavila vijest da su policijske snage otkrile u zemlji velike količine nafte koje znatno nadmašuju one proizvedene u talijanskim rafinerijama. Stoga sumnjaju da prste u tome ima, tko drugi nego mafija. U sprezi s militantnim skupinama islamske države (ISIL) talijanska mafija navodno krijumčari naftu s područja Iraka i Libije koje ISIL još drži u svojim rukama. Kako to funkcionira? Tankere s krijumčarenom robom predusreću tankeri lažnih posrednika, roba se pretoči i 'legalnim' putem stiže u Europu.

Budući da je nafte za krijumčarenje sve manje, ISIL-u sve više preostaje trgovanje opljačkanim muzejskim artefaktima i blagom s povijesnih lokaliteta Sirije i Iraka, čime – prema procjeni The Wall Street Journala – godišnje zarade  100 milijuna dolara. Roba uglavnom završava na europskom crnom tržištu, piše prošloga tjedna The Wall Street Journal – a krijumčarske operacije ISIL uglavnom povjerava 'uvezenim' džihadistima iz Europe.

Ekonomija na ISIL-ovski način podrazumijeva i pljačku banaka, pa Newsweek u zadnjem broju objavljuje podatak Središnje banke Iraka prema kojemu su džihadisti tijekom trogodišnje kontrole iračkih gradova opljačkali banke i trezore u vrijednosti višoj od 800 milijuna dolara.

I dok talijanska policija kopka po neugodnoj vezi domaćeg kriminala i džihadističkih skupina, službena Italija odlučno traži od UN-a da preuzme rješavanje migrantske krize, gubeći strpljenje s jalovom EU koja se ne zna dogovoriti oko podjele tereta.

'Vrijeme je da se UN suoči sa stvarnosti i uhvati u koštac sa situacijom u Libiji od kuda tisuće ljudi svakoga mjeseca kreću na neizvjestan put Sredozemnim morem, izjavljuje ministar vanjskih poslova Angelino Alfano.

Doduše, Emmanuel Macron je prošloga mjeseca predložio plan organiziranja francuskih centara za prihvat i obradu migranata u Libiji, ali kod kuće su ga blokirali, dok je Judith Sunderland, stručnjakinja za pitanja migracija u Human Rights Watchu izjavila kako njegov plan nema dovoljno detalja, a Europskoj komisiji 'nije jasno što Macron ima na umu'.

Ping-pong traje, a za to se vrijeme ove godine iz Sjeverne Afrike u Europu iskrcalo 110.000 osoba, uglavnom na talijansku obalu. Utopilo se i nestalo 2.300 duša.

A na jugu Afrike, u Južnoafričkoj Republici, 'teflonski predsjednik' Jacob Zuma prošloga je tjedna preživio i osmo, ovaj puta tajno glasanje parlamenta o uskrati povjerenja zbog korupcijskih skandala. Teflonski predsjednik (može biti i gradonačelnik) popularni je izraz za političara koji preživi sve skandale, korupcijske afere i masovne prosvjede, a u slučaju 75-godišnjeg Zume toga je bilo na pretek.

Prije nego što je izabran za predsjednika 2009. godine, poligamist sa šest žena i 20 djece plus jedno 'dijete ljubavi', optužen je za silovanje i oslobođen, a brojne optužnice zbog korupcije uglavnom su padale u vodu zbog proceduralnih propusta. Kao predsjednik uspio je izbjeći opoziv zbog korištenja javnog novca za obnovu jedne od njegovih privatnih palača, ali je ipak u državnu blagajnu morao vratiti pola milijuna eura.

Najnoviji korupcijski skandali odnose se na njegove više nego tijesne veze s poslovnom obitelji Gupta, trojicom braće milijardera koji su 1990. godine stigli bosonogi iz Indije, pokrenuli malu kompjutersku tvrtku i čudnovatom brzinom ušli u rudnike urana, zlata i ugljena, trgovinu luksuznim nekretninama, novinsku kuću i 24-satnu televizijsku postaju.

Gupte su znale kako doći do političkog vrha. U njihovim kompanijama zaposleni su neki Zumini sinovi, kćeri i jedna supruga, Gupte su navodno predsjedniku poklonile luksuzni apartman u Dubaiju i plaćali raskošnu svadbu jednoj od njegovih kćeri, da ne nabrajamo dalje, a više od 100.000 objavljenih e-mailova svjedoče o tijesnim političko-poslovnim vezama preko trećih osoba, složenoj mreži ugovora s vladom, navodnom mitu i pranju novca.

Pa ipak, unatoč brojnim uličnim prosvjedima razjarene raje, Zuma je ostao u predsjedničkoj fotelji i na čelu stranke Afričkog Nacionalnog Kongresa (ACN). Parlament mu očito više vjeruje od naroda.

P.S. A, da, kada smo započeli sa ženom francuskog predsjednika, završimo sa šest žena Jacoba Zume. Prije pet godina aktivisti, pa i neki članovi Zumine ACN stranke prosvjedovali su zbog plaćanja 'supružničke podrške' za šest prvih dama, dok mnogi građani grcaju u bijedi. Za njih su porezni obveznici 2009/10. morali izdvojiti, preračunato u eurima 1,33 milijuna, zbog čega je pao (uzaludan) prijedlog da se država financijski odužuje samo prvoj predsjednikovoj supruzi. Tako ostalih pet ne bi imalo razloga za ljutnju.