Svojevrsna histerija oko novopridošlih igara s tematikom ubijanja 'nekih tamo terorista', uparena s gomilom akcijskih avantura, navela nas je na razmišljanje o tome za koga su te igre zapravo napravljene. Ne govorimo ovdje, dakako, o tome koliko koja publika voli određene žanrove ili nešto slično tomu. Igre o kojima je riječ definitivno spadaju u užu definiciju megahitova. Zanimljiva situacija nastaje promotrimo li njihovu priču.

Jedina grupacija fanova koja bi mogla bez ciničnog podizanja obrve odigrati zadnjih par Call of Dutya su luđaci koji dosad nisu pogledali niti jedan akcijski film s Dolphom Lundgrenom i/ili Markom Dacascosom ili nabrijani tinejdžeri. Ostatak eventualno može hvaliti koliko je igra super grafički ili zbog 'one zgrade koja odleti u tri vražje matere' ili 'je'ate ono, kada lik drugom zabije nož u vrat'. Iskreno, pun nam je kufer takvih mačističkih igara. Svaki piksel novog Modern Warfarea doslovno se cijedi testosteronom, brkovima i brutalnim egzekucijama noževima – toliko, dapače, da nam počinje biti žao ovih likova koje eliminirate. I, naravno, zbog čega apsolutno svi likovi u FPSovima u najbolju ruku moraju biti seronje. Umjesto da nokautiraju lika kada mu se prikradaju s leđa, oni ga moraju ili filetirati ili rasčerečiti ko odojka.

I na kraju dana, taj isti mulac kojeg igrate budi sentiment. Do neke vam je mjere žao ako nastrada. E, iskreno, duboko bi nas oduševilo kada bi Price nakon svih onih egzekucija i gadarija koje je izveo na neprijateljima koji zaista to nisu zaslužili bio uhapšen, poslan u gulag i repetitivno u quicktime eventu silovan sa strane pet smrdljivih ribara. Kreativne iteracije  korištenja tipki X i O tijekom ove sekvence izmislite sami.

Ipak, ono što najviše zabrinjava kod ovakvih igara je brutalno, gotovo fanatično forsiranje mačo filozofije, bratske sloge i sličnih bedastoća koje ne bi mogle proći ni u najrazvučenijim epizodama Zagora i Bleka Stene. Da ste priču većine akcijskih 'spektakl' igara pratili na filmskom platnu, vjerujemo da bi bile toliko jadne da ih ni pas s maslom ne bi pojeo. Jednostavno nevjerojatno inzistiranje na pretjeranoj blockbuster akciji kombiniranoj s praktički retardiranim profilima protagonista rezultira akcijskim igrama koje svi vole. Ipak, u velikoj većini ponovno dolazi do tog sumanutog prenemaganja.

Konkretno, Gears of War toliko je napumpan mačo preseravanjem da nam je gotovo nemoguće ne početi nabrajati desetke i desetke homoerotičnih konotacija s igrinim čuvenim timom specijalaca. Specijalaca koji liježu i bude se s konstantnom erekcijom i namrštenim pogledom. Specijalcima koji su jednostavno toliko žestoki, ozbiljni i nabijeni da fiziološki gledano Masters of The Universe u usporedbi s njima izgleda kao radio verzija Ponosa i predrasuda. Koliko je potrebno komentirati igru kojoj se doslovno fanovi ismijavaju kada dođe do dijela u kojem se raspravlja priča?

Kada igram igru, u nju se do neke mjere planiram uživjeti, pa čak i do te razine da propitkujem odluke glavnih i sporednih likova. Do te razine da promišljam jesu li logični ili ne. Pratiti mentalni sklop većine likova u Gears of War ekvivalent je srednjovjekovne lobotomije. Čak i ženski likovi kopije su muških s ugrađenim sisama. Sve u svemu, nakon par sati jednostavno odlučite ignorirati hroptanje u međusekvencama i koncentrirati se na čerečenje motornim pilama. U samu igru i dinamiku akcije ne ulazimo, s obzirom da se radi o cover shooteru, a cover shooteri za glavne likove trebaju psihopate koji će se skrivati i (pogodili ste) pucati.

Općeniti štos kod akcijskih igara, barem tijekom prošlih dvadesetak godina, jest da su skoro svi glavni likovi u njima granično apsurdni. Počnemo li od čuvenog Snakea iz Metal Gear Solida, preko Duke Nukema, pa sve do Kratosa, neobjašnjivo je koliko su glavni likovi u velikom broju igara doslovno karikature. Čak niti nedavno izašli Space Marine (koji slijedi megalomanski setting Warhammer 40.000) ne odlazi predaleko od neopisive okrutnosti i apsurdnog nasilja.

Da stvar bude još bizarnija, čak niti igre koje se oslanjaju na 'realizam' ne zastranjuju od dobre stare megatestosteronske šablone. A što se događa sa ženskim likovima u igrama? Pa, osim par časnih izuzetaka, najčednije verzije protagonistica izgledaju kao fotomodeli, dok punopravne heroine hodaju na tankoj liniji među nepristupačnih superkučki i porno glumica na rape drugu. Lara Croft, Blood Rayne i ostatak trupe zajedno više sliče na redovitu postavu prosječnog porno sajma nego na nešto što bismo mogli nazvati heroinama. Skoro svi ženski likovi i u popularnim multiplayer naslovima poput WoWa i LoL-a su pretjerano kurvasti. Razlog svemu tome je, dakako, više nego očit.

Igre su, barem u osnovnom konceptu, namijenjene demografiji tinejdžera. Muških tinejdžera. I upravo zbog toga svaki developer i razvojni tim trpa ultranasilje i erotizirane ženske likove u igre. Nije da prigovaramo, naime. Jako bi nam teško bilo poimati većinu popularnih naslova bez hrpe sisa i eksplozija. Jednostavno nam je smiješno zbog čega nakon svega toga igrači i dalje nastoje prodati igre kao načelno ozbiljan medij. Igre mogu biti umjetnost, naravno, no sve dok postoje naslovi tipa Modern Warfare, Gears of War i God of War, ne očekujte nikakvo općenito priznanje izvan branše gaminga i ponekog ludog redatelja (da, mislimo na Bolla).

To vam je nešto slično kao porno industrija. Nitko ih ne shvaća ozbiljno do te mjere gdje si sami sebi organiziraju ekvivalente Oscara i udjeljuju kipiće za najbolju grupnu ili analnu scenu. Kako bi se igre shvatile kao pravi ozbiljni medij (izvan očite potrošačke prizme dobro prodane robe), možda je potrebno smanjiti apsurdnost većine bestselera. Poanta je da su sve imalo 'muške' igre toliko nakrcane testosteronom da gay konotacije dolaze same od sebe, dok su ženske većinom marginalizirane na 'spoji tri' slagalice i te užasne užasne Zynga *.ville igre.

Razumljivo je kako velik broj igara pokušava prodati ozbiljnost nasiljem (koje je, realno gledano, kompletno apsurdno) ili 'pričom o zavjeri' koja se raspliće pražnjenjem kalaša nekom teroristu u trbuh ili filetiranje stražara quicktime eventom. Nasilja kombiniranog sa presmiješnim mačističkim one linerima nagledat ćemo se još bezbroj puta jer, očito, developeri ne znaju funkcionirati drukčije.

Zato se, realno gledano, u te igre treba ubaciti neki element koji bi komplementirao čitavom mačo konceptu na jedan potpuno novi način. Nečim poput dobre stare prijateljske quick time scene tuširanja.