‘Nasilje i trauma nad djecom čine veću štetu od ranjavanja svakog pojedinog djeteta jer potkopavaju snagu društva. Svijet može i mora učiniti više da 2015. bude bolja godina za svako dijete. Svako dijete koje odrasta snažno, sigurno, zdravo i obrazovano, pridonijet će sebi, svojoj obitelji, svojoj zajednici, svojoj naciji i, napokon, našoj zajedničkoj budućnosti’, upozoravali su lani iz UNICEF-a.

Ali već sredinom prošle godine svijet je obišla snimka masovnog krvoprolića u kojem su krvnici djeca ratnici, a sirijski vojnici žrtve. Dječaci u dobi od dvanaest i trinaest godina, ispred amfiteatra u Palmiri, na zapovjednikovu naredbu svakom zarobljeniku pucala su u potiljak. Premda pretvoreni u hladnokrvne egzekutore, oni su žrtve. Upravo petogodišnji rat učinio je Siriju najopasnijom zemljom za življenje i odrastanje djece. Djecu se svakodnevno ubija i novači za ratne potrebe.

Prema riječima Christiana Schneidera, voditelja UNICEF-a u Njemačkoj, postoje ciljane egzekucije djece koje vrše snajperisti te bombaški napadi na škole. Ali ima i svakodnevnog nasilja. Za ratne potrebe novači se sve više i sve mlađe djece.

‘Terorističke skupine i pobunjenici na naoružanu borbu prisiljavaju čak i sedmogodišnjake', izjavio je za medije Schneider. Samo prošle godine, prema tvrdnjama UNICEF-a, u borbama je poginulo ili ozlijeđeno najmanje 100 maloljetnika.

‘Milijuni djece unutar Sirije i cijele regije svjedoče svoju prošlost i svoju budućnost, nestaju usred ruševina i ovog produljenog sukoba. Moramo ih spasiti od propasti, zbog njih i zbog Sirije u budućim generacijama’, upozorava Anthony Lake, izvršni direktor UNICEF-a.

Sakaćenje ženskih spolnih organa (FGM), također poznato kao žensko obrezivanje, oblik je rodno utemeljenoga nasilja, koji također obuhvaća dio religijskih običaja, ali je težak oblik je nasilja prema djevojčicama.

Nažalost, Sirija nije jedina takva država. Procjenjuje se da je čak 15 milijuna djece obuhvaćeno nasilnim sukobima u Srednjoafričkoj Republici, Iraku, Južnom Sudanu, Palestini i Ukrajini, što uključuje i interno raseljenu djecu i djecu izbjeglice. Ukupno, oko 230 milijuna djece trenutačno živi u područjima zahvaćenima ratnim sukobima. Novom prijetnjom po zdravlje i dobrobit djece pokazala se epidemija ebole u Gvineji, Liberiji i Siera Leoneu koja je više tisuća djece učinila siročadi, dok je za oko pet milijuna označila prestanak školovanja.

Izbjeglički kampovi u Africi najopasnija su mjesta za odrastanje djece žrtava rata

'Najveći broj ugrožene djece živi u izbjegličkim kampovima na tlu Konga, Sudana i Čada. Njihove su obitelji izbjegle iz matičnih zemalja u nadi da će u tim kampovima pronaći spas i sigurnost od ratnih strahota, no mjesta u kojima žive nesigurne su sredine i opasna mjesta za njihovu djecu', upozoravala je nekadašnja specijalna izvjestiteljica UN-a i nezavisna zastupnica za prava i zaštitu djece pogođene oružanim sukobom Radhika Coomaraswamyje. Ona je svojim izvješćima o stanju u kampovima za raseljene osobe i ratne izbjeglice na tlu Afrike ranijih godina upozoravala kako ne postoji sustavna briga i zaštita djece, zbog čega su oni česte žrtve seksualnog zlostavljanja, ali i mete oružanih grupa.

'Najvažniji korak naprijed u boljoj zaštiti djece u izbjegličkim kampovima jest njihovo uključivanje u kvalitetniji obrazovni sustav koji će ih držati podalje od utjecaja raznih paramilitarnih grupa', smatra Radhika Coomaraswamyje, odvjetnica i međunarodno poznata zagovornica ljudskih prava i prava žena i djece.

No da je obrazovanje djece ono što će im onemogućiti manipulaciju djecom, provođenje nasilja i regrutiranje, shvatile su i ekstremne islamističke grupe, pa su se na udaru najviše našle škole. Samo krajem prošle godine, zbog pobunjeničkih napada islamističke skupine Boko Haram, više od milijun djece ne može pohađati školu u Nigeriji i susjednim zemljama. Islamisti su prisilno zatvorili 2.000 škola u sjeveroistočnoj Nigeriji, Čadu, Nigeru i Kamerunu, a prekid školovanja više od godinu dana povećava šanse da će djeca biti oteta, zlostavljana i regrutirana u naoružane skupine. Otkad je Boko Haram počeo provoditi svoj teror 2009. godine, više od 20.000 ljudi je ubijeno, uključujući i 600 nastavnika, a raseljeno je 2,3 milijuna od čega 800 tisuća djece.

No ovo su samo neke od zemalja u kojima se odvijaju masovne tragedije. Izrabljivanje djece u ratne i ostale nemoralne svrhe događa se i na Tajlandu, Iraku, Pakistanu, Kolumbiji, demokratskoj Republici Kongo, Burundi, Ugandi, Mianmaru, Afganistanu, Jemenu, Libiji, Indiji, Obali Bjelokosti i nizu drugih.

Na sreću postoje i zemlje u kojima će djeca najbolje odrasti, a prema podacima UNICEF-a prednjače zapadnoeuropske i skandinavske zemlje, poput Nizozemske, Norveške, Švedske, Islanda, Njemačke. Stoga ne čudi da su se, u bijegu pred ratnim strahotama i u potrazi za bolju budućnost, izbjeglice uputile upravo u te zemlje.

Svakako da osim ratne nesigurnosti i ugrožavanja dječjih života i djetinjstva kao razdoblja odrastanja, postoje suvremene nesigurnosti, nasilja i stvaranje trajnih trauma u dječjoj populaciji. U tu skupinu treba uvrstiti i nova sociološka stanja, kao što su siromaštvo, život na rubu egzistencije i sve veće klasne razlike koje se u današnjem svijetu nezaustavljivo produbljuju te nasilno djeluju na najmlađe. Današnja djeca sve su češće žrtve seksualnog zlostavljanja djece, bilo da je riječ o pedofiliji ili primitivnim ritualima,koje neki svrstavaju u tzv. narodne običaje.

Europski je parlament 2009. Rezolucijom pozvao države članice na odlučnu akciju u borbi protiv tih zločina nasilja nad djecom koje ostavlja dugačku i mučnu traumu i dokazano ima negativan utjecaj na zdravlje žena dugoročnom razdoblju. Prema UNICEF-u sakaćenje djevojčica primjenjuje se u 20 afričkih država smještenih između Senegala na zapadu i Somalije na istoku, ali i u Indiji, Pakistanu i nekim azijskim državama. Najtragičnije je to da se taj zao ritual prenosi s koljena na koljeno čak i među izbjeglicama i azilantima te postaje učestala ilegalna radnja u europskim državama u kojima imigranti i njihove obitelji započinju novi život. Hrvatska ima Nacionalni akcijski plan koji obuhvaća borbu protiv sakaćenja ženskih spolnih organa, ali podaci o provedbi tretiraju se kao prava na osobnu tajnu.