Svoje mišljenje su u petogodišnjem, pažljivo pripremanom procesu dali Europska komisija, Europski parlament, Europsko vijeće te čak 24 članice Europske unije, ali je Europski sud pravde iz Luxembourga odlučio suprotno – EU neće pristupiti Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također, Europski sud pravde opalio je glasnu pljusku kolegama s Europskog suda za ljudska prava uz Strasbourga, poručivši im da je posljednja riječ uvijek u Luxembourgu.

Riječ je o priči koja je započela još 1996, kada je Europski sud pravde presudio po tadašnjem europskom zakonodavstvu da se EU ne može priključiti Europskoj konvenciji o ljudskim pravima te da se ta odluka može zaobići jedino amandmanom na temeljni ugovor EU-a, što je učinjeno u Lisabonskom ugovoru iz 2009. Nakon toga je EU pregovarao s Vijećem Europe, a konačni sporazum potpisan je 2013, no današnja presuda Europskog suda pravde ga je praktično ukinula. Iako sve to može izgledati suhoparno pravnički, riječ je o odluci s ogromnim političkim i pravosudnim posljedicama, ujedno oštroj kritici rada Europskog suda za ljudska prava, kojemu je Europski sud pravde zapravo poručio da u njega i kvalitetu njegova rada – nema povjerenja.

Istovremeno se Europski sud pravde tom odlukom, ali i ostalima koje su jučer u paketu predstavljene javnosti, postavio kao Unijina verzija američkog Vrhovnog suda, poručivši da je on glavni u svemu što se tiče prava u EU-a. Tako se s jedne strane 'zamjerio' kolegama iz Strasbourga, a s druge je presudio i protiv odluka Velike Britanije da postroži uvjete slobode kretanja, jedne od temeljnih sloboda EU-a.

Stručnjak za europsko pravo s kojim smo razgovarali kaže da je odbijanjem priključivanja EU-a Europskoj konvenciji za ljudska prava luksemburški sud poručio građanima 'da bi se trebali orijentirati na europsko pravo i Europski sud pravde kada trebaju zaštitu' te da se u Luxembourgu odavno presuđuje brže uz veću razinu zaštite. Primjerice ESLJP uopće nema vlastitu definiciju neizravne diskriminacije dok je Europski sud pravde  oštro kažnjava. Nadalje, ESLJP-u se već dulje vremena prigovara da radi po principu simplificiranog formalizma te je zato sud u Luxembourgu zaključio da bi pristupanje Europskoj konvenciji za ljudska prava smetalo specifičnim ciljevima EU-a.

Pritom ne treba zaboraviti ni činjenicu da je ESLJP institucija Vijeća Europe, čija je članica, između ostalih, Rusija, pa se odluka Europskog suda pravde može čitati i u geopolitičkom kontekstu. Iz Luxembourga se u osnovi poručuje da s ovakvom Rusijom EU neće ni posredno u blisku institucionalnu suradnju.

U presudi koja je odmah objavljena na svim službenim jezicima EU-a, uključujući hrvatski, naglašava se da bi drugačija odluka mogla značiti i ugrožavanje pravnog poretka EU-a. Ali Hrvatska je samo jedna od četiri članice EU-a koja nije podnijela svoj službeni stav na razmatranje, iako je riječ o jednoj od krucijalnih tema za budućnost Unije. Iako je Hrvatska imenovala svojeg predstavnika na Europskom sudu – a riječ je o uglednom profesoru prava Siniši Rodinu – ondje i dalje nema službenog agenta, što je standardna praksa ostalih članica EU-a. Iako je više od godinu dana Hrvatska punopravna članica EU-a, očito je da se ne snalazi u europskoj politici kad tako ignorira najvažniju Unijinu pravosudnu instituciju.

Naravno, neovisno o nesposobnosti Hrvatske da se potpuno uključi u rad Europskog suda pravde, on je donio jednoglasno svoju dalekosežnu presudu, predvođen dugogodišnjim predsjednikom Vassilosom Skourisom. O posljedicama presuda Europskog suda pravde zasigurno će se još mnogo raspravljati, pa će možda i Hrvatska konačno nekada iznijeti svoje mišljenje. Ako ga ima.