The Lonely Island... kuži spiku?

Dok su tuđe zajebancije na račun rapa u pravilu obložene karikaturalno anakronim beatovima, dotični humoristični hip hop-trio ima beatove koji zvuče kao muzika s pravih, živih top-lista (hit-singl 'I Just Had Sex' je producirao DJ Frank E, autor uspješnica Enrique Iglesiasa, Chrisa Browna i B.o.B.-ja), i ima stvari na kojima gostuju poznate njuške s istih tih top-lista (Akon, Nicki Minaj, T-Pain). Dečka očito drže da pri miksanju humora i glazbe nije dovoljno samo dobro se zezati, nego da bi bio red i potruditi se to popratiti dobrom (ili barem kompetentnom) glazbom, i u tom smislu su u okvirima angloameričkog popa nešto na što se definitivno ne nailazi svaki dan.

I to bio trenutak u kojem se žitelji prostora bivše Jugoslavije mogu, za promjenu, i s valjanim razlogom, osjećati superiorno nad Zapadom – jer glazba ovih krajeva se desetljećima isprepliće s humorom s organskom, prirodnom lakoćom koju uzimamo zdravo za gotovo!

Uzmimo, recimo, 'Konac konca', kultni album Vucinog hard rock-benda Živo blato. Sirove emocije izmjenjuju se s vulgarnim pošalicama, ne samo od pjesme do pjesme, nego i unutar samih pjesama, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu (i zašto ne bi bilo?): granica između ozbiljnog i neozbiljnog je potpuno izbrisana, a rezultirajući totalitet uvida u autorovu psihu – ne samo ljubav i mržnju prema ženama, nego i ljubav prema Texu Willeru, bureku sa sirom, ćevapima s lukom, mržnju prema estradi, Tuđmanu, Kaštelanima – ukazuje koliko je zapravo škrto i siromašno 'razotkrivanje osobnosti' u prosječnog zapadnjačkog kantautora.

I to još sve povrh maratonskog nizanja najmoćnijih rifova ikada istresenih na ovim prostorima, pa i šire! Koliko god The Lonely Island ozbiljno pristupali instrumentalnom segmentu svog djelovanja – kod njih se i dalje čuju šavovi, jasno je da glazba trči za humorom a ne da šprintaju rame uz rame, jasno je da je to ipak prije svega 'neozbiljno', da je ipak primarni cilj nasmijati ljude a tek onda ih razdrmati... dok kod Živog blata ne samo da je teško reći je li prvo nastao rif ili vic – nego i podjednako rasturaju, ni u jednom trenutku ne oduzimajući jedno drugom na snazi.

Svijest o vlastitoj nebitnosti kao kreativno gorivo

Mislim, ako bismo se i zadržali samo na baš odrješito neozbiljnoj glazbi, The Lonely Island se teško mogu mjeriti s jednim Rokerima s Moravu... No humorno-glazbeni deficit Angloamera je najočitiji kad probaš potražiti pandane ex-Yu izvođačima koji su posvetili cijele karijere ismijavanju dihotomije ozbiljno-neozbiljno: Let 3, Rambo Amadeus, Nervozni poštar, Franci Blašković, Elvis J. Kurtovich! (Kad god slušam 'Zašto ljubav boli', uvijek pomislim: a) jebote, i dalje ne mogu vjerovati kako je jedan od najljepših komada glazbe jugoslavenske ere tako nonšalantno spiskan na... ovo, i b) jebote, koliko ja već imam godina i koliko sam puta čuo stvar u životu i koliko je samo završni stih degutantno homofoban a opet, ne mogu si pomoći da ga ubiješ, izmami mi barem osmijeh svaki put!)

A ako se ne varam, te stvarno baš nešto i nemaju angloameričkih pandana (na pamet mi padaju jedino opskurni alternativci tipa Half Man Half Biscuit, Ween, Das Racist ili Anal Cunt) – što to onda govori o ljudima iz ovih krajeva? Iskreno, nemam pojma... Tko zna, možda se radi o nekom obliku svijesti da republike bivše Jugoslavije i nisu baš neke glazbene velesile, pa si glazbenici lakše mogu dopustiti da ne shvaćaju previše ozbiljno to što rade? Dok raznorazni nacionalistički mitomani s ovih prostora smatraju da je njihov matični narod 'odabran', 'svet', 'čist' i slično, da bi Zapad trebao učiti od nas a nipošto obratno – Rambo i ekipa su svjesni kako smo u generalnom svjetskom poretku goli k**ac. I umjesto da ih ta pomisao deprimira, oni je koriste kao opuštajući melem, a zatim i kao kreativno gorivo.