Podatak nazvan ekološki otisak (Ecological Footprint) naziv je za odnos između ljudskih zahtjeva i zemljine regenerativne sposobnosti, odnosno, kazuje nam kolika je površina Zemlje, u globalnim hektarima, potrebna za smještaj naše infrastrukture (kuća, tvornica, cesta... ), korištenje obnovljivih izvora (usjevi, riba, drvo...) i recikliranje. Godine 2007. ekološki otisak čovječanstva iznosio je 2,7 gha (globalnih hektara) po stanovniku, što je 51 posto više od ukupnog Zemljinog biokapaciteta (koji iznosi 11,9 milijardi gha ili 1,8 gha po osobi). Drugim riječima, čovječanstvu je već sada potreban drugi planet kao bi zadovoljilo potražnju za namirnicama, energijom i drugim prirodnim sirovinama.

Kad je posrijedi Sredozemlje, podaci govore kako je od 1961. do 2010. godine ekološki otisak po Mediterancu povećan je za 54 posto, dok se biološki kapacitet smanjio za 21 posto. Prosječni stanovnik sada ima ekološki otisak od 3 (osim Palestine, Maroka i Sirije). Podatak je tim zanimljiviji jer je skriven iza dobre vijesti: većina mediteranskih zemalja u tom razdoblju poboljšala je kvalitetu života svojih stanovnika.

'Ohrabrujuće je vidjeti da je ljudsko blagostanje u svim mediteranskim zemljama u porastu. Međutim, kako bi dostigli viziju održivog razvoja na Mediteranu - osigurati visoku kvalitetu života bez narušavanja okoliša – moramo uzeti u obzir prirodna ograničenja i to na svim razinama odlučivanja', kaže Alessandro Galli, direktor GFN-a za mediteransku regiju, koji drži kako unatoč činjenici da si opasno jedemo budućnost, bitka za Mediteran nije izgubljena.

'Dobra vijest je da ako se usmjerimo na hranu, prijevoz i stambeni fond, regija ima brojne mogućnosti da svojim resursima upravlja održivije i da postane ekonomski otpornija', dodao je Galli, pozivajući se na analizu ekološkog otiska 12 gradova, u kojoj su obnova stambenog fonda i održiviji gradski prijevoz identificirani kao područja gdje se može napraviti velik iskorak prema održivom razvoju mediteranske regije.
Grad s najvećim ukupnim ekološkim otiskom je Kairo, nakon čega slijede Barcelona i Rim. Kad se ekološki otisak izračunava po glavi stanovnika, onda je poredak nešto drugačiji, na čelu su Atena, Genova i Rim, a na začelju Antalija, Kairo i Izmir.

Pri tome potražnja u Ateni premašuje cjelokupnu nacionalnu opskrbu obnovljivim resursima za 22 posto, iako stanovništvo grada predstavlja samo oko trećinu populacije države. Stanovnici Kaira (oko 16 posto populacije zemlje) potroše oko 85 posto nacionalne opskrbe obnovljivim resursima.

'Održiva politika za svaku zemlju pritom nije ista. Na primjer, Portugal ima najveći prehrambeni otisak, dok Francuska, Italija i Grčka imaju najviši transportni otisak, a to znači da su nam potrebne različite mjere u svakoj zemlji', ističe Alessandro Galli

Studija razbija i dosadašnje uvjerenje o Mediterancima kao onima koji se najzdravije hrane. Pritom nije upitna glasovita mediteranska dijeta, nego otklon od nje. Umjesto konzumiranja tipičnih proizvoda mediteranske prehrane kao što su žitarice, povrće i ulja – koji imaju nizak ekološki otisak – u državama se konzumira sve više mesa i mliječnih proizvoda, koji imaju veći ekološki otisak.
Posljedica je da je prosječni prehrambeni otisak mediteranskog stanovnika oko 0,9 GHA po osobi, čime se premaši otisak u zemljama poput Indije (0,4), Kine (0,5), Kostarike (0,6) i Njemačka (0,8).

Studija iznosi i podatke za 'jadransku podružnicu' u kojoj najlošije stoji Slovenija, koja ima najveći GHA otisak po stanovniku u regiji (4,5 GHA na raspoloživih 2,3 GHA). No to Hrvatskoj nije utjeha, jer je ona druga na listi (postojeći 3,4 GHA na raspoloživih 2,8 GHA), slijede potom Crna Gora (3,3 GHA na raspoloživih 2,7 GHA), Makedonija (3,1 GHA na raspoloživih 1,6 GHA) Bosna i Hercegovina (2,5 GHA na raspoloživih 1,7 GHA) i Albanija (1,7 GHA na raspoloživih 1,2 GHA).

U Hrvatskoj, Sloveniji i Francuskoj najveći dio ovisnosti o tuđim biološkim kapacitetima dolazi na račun potrošnje fosilnih goriva i premalih mogućnosti za apsorpciju ispuštenog CO2.

'Kao i sve ostale zemlje Mediterana, Hrvatska ne ispunjava oba minimalna uvjeta održivog razvoja: živjeti unutar prirodnih resursa planeta te osigurati blagostanje stanovnika. Naš ekološki otisak od 3,2 gha znatno premašuje preporučeni iznos od 1,8 gha. Takvim tempom korištenja naših, hrvatskih, prirodnih resursa, mi u jednoj godini potrošimo polovicu Hrvatske. No ekosustavi mogu u godinu dana proizvesti ograničenu količinu prirodnih resursa, i to nazivamo biokapacitetom. Kako naše društvo ima veći ekološki otisak od biokapaciteta naših ekosustava, tako Hrvatska živi u ekološkom dugu', kaže Petra Remeta, voditeljica programa za slatkovodne sustave u WWF Adria

Dodaje da radi lakšeg razumijevanja koristi ekonomsku terminologiju, ali je iznimno važno naglasiti da nije riječ o novcu, već o mnogo značajnijim resursima o kojima ovise naši životi i preživljavanje – vodi, zraku, šumama i tlu. Budući da ne može sama proizvesti sve potrebne prirodne resurse, Hrvatska ih uvozi i to u godišnjoj količini od 21 posto.

'Najveći udio u tom uvozu zapravo čini ugljični dioksid koji ispuštamo u atmosferu, a koju količinu naši vlastiti kapaciteti ne mogu apsorbirati, što znači da otimamo tuđi biološki kapacitet da upije naše stakleničke plinove. Zapravo, cijeli Mediteran živi na račun tuđeg biokapaciteta jer regija svoje godišnje potrebe zadovolji uvozom 59 posto prirodnih resursa', kaže Petra Remeta. Zaključuje da je živjeti na taj način dugoročno neodrživo, što će reći da jurimo prema trenutku kada prirodni resursi, koji čine temelje našeg preživljavanja, više neće moći osigurati naše osnovne životne potrebe.

Ima li takav, na zbilji utemeljen, katastrofalni scenarij alternativu?

'Ne postoji jednostavan i jedinstven način smanjenja ekološkog otiska i sva nastojanja moraju biti plod suradnje politike, industrije i društva, s naglaskom na očuvanje prirodnog kapitala, bolju/učinkovitiju proizvodnju te osviještenu potrošnju. Potreban je zaokret u politici promišljanja razvoja našeg društva i gospodarstva. Veći naglasak potrebno je staviti na okolišne probleme u obrazovnom kurikulumu svih uzrasta te na općenito podizanje svijesti o ovom problemu. Razvoj industrije, gospodarstva i energetike potrebno je sagledati iz perspektive niskougljičnog razvoja, gdje bi strategija prelaska na niskougljično gospodarstvo kao krovni razvojni dokument postavila smjernice za sve ostale gospodarske sektore', kaže Remeta skicirajući neke od koraka.

Djelatnosti u energetici i proizvodnji moraju se temeljiti na obnovljivim izvorima energije i učinkovitom iskorištavanju sirovina, s naglaskom na kružne proizvodne procese u kojima je nusprodukt ili otpad jednog procesa, sirovina u nekom drugom proizvodnom procesu. Osim povećanja udjela obnovljivih izvora energije, potrebno je povećati učinkovitost postojećih postrojenja i infrastrukture kako bi se smanjili gubitci, a time i količina energije koju je potrebno proizvesti. Uz elektroenergetski sektor, potrebno je unaprijediti i energetsku učinkovitost zgrada, i to prvenstveno građevinskim zahvatima vezanim za poboljšanje toplinske izolacije.

No što u toj situaciji može učiniti pojedinac? Ima li njegov izbor ikakav utjecaj?

'Mogućnosti svakog od nas su velike i uključuju, među ostalim, odvajanje i recikliranje otpada, korištenje platnenih umjesto plastičnih vrećica, smanjenje vožnje automobilom bilo prelaskom na pješačenje ili bicikliranje, odnosno putovanje s više ljudi u automobilu, korištenje prehrambeni proizvoda iz ekološkog i održivog uzgoja itd. Rješenje za smanjenje ekološkog otiska sažeto je u održivosti u svim segmentima života javnog, privatnog i poslovnog sektora. Upravo to je srž WWF-ove Perspektive Jednog Planeta koja je usmjerena na dobro gospodarenje, održivo korištenje i pravičnu raspodjelu prirodnih resursa', kaže Remeta..

Za kraj, možete izračunati i koliki je vaš osobni dio zagađivačkog grijeha. Svoj osobni ekološki otisak možete izračunati OVDJE. 

Sve ostalo je vaš izbor, barem jednako važan kao i onaj vezan uz glasačku kutiju.