Dr. Vini Rakić, magistrica defektologije i tadašnja ravnateljica Centra za odgoj i obrazovanje 'Juraj Bonači' u Splitu, jednog jutra probudila se i svom suprugu kazala da točno zna što treba napraviti kako bi se Vukovaru odala dostojna počast. Krenula je u akciju: obavijestila je medije i lokalnu vlast, uspjela dobiti pokroviteljstvo tadašnje ministrice obrazovanja Nansi Ivanišević i logističku potporu Matice hrvatske, pa je napokon gledala kako njezina ideja postaje stvarnost.

'Riskiram zvučati patetično, ali zbilja ne želim isticati sebe u prvi plan: bio je to mali trenutak nadahnuća, valjda Božja iskra. Moja djeca nedavno su mi kazala da su ponosna na ovih dvadeset godina svjedočenja ljubavi i da ako nisam ništa učinila u životu, time sam učinila nešto veliko', govori nam dr. Rakić dok sjedimo na samom početku splitske Vukovarske ulice, na mjestu na kojem je sve počelo. I ubrzo se, kako je poznato, iz najdulje splitske ulice raširilo u svaki kutak države.

'Smatram da ta svečana tišina na koncu najviše govori. Splitski čin postao je izraz ljubavi na nacionalnoj razini i ne mogu opisati koliko sam zbog toga ponosna na svoj grad, a dobro znam koliko to znači Vukovaru i Vukovarcima. Taj grad po meni je simbol cijelog Domovinskog rata i svih ostalih mjesta i gradova koji su strahovito propatili, on je simbol za naše jučer i danas - pa treba biti naše svjetlo i za sutra, naš putokaz i moralni lučonoša. Na njemu kao narod trebamo razlikovati ispravno i neispravno. Vukovar je hrvatski ponos, ali i hrvatska biser-suza', nastavlja dr. Rakić.

Njezina akcija prije dva desetljeća nazvana je 'I u mom gradu Vukovar svijetli' i danas je postala opće mjesto, makar joj nazivi znaju varirati od grada do grada. Dr. Rakić priznaje da joj je original najbliži i nekako najtopliji, a da joj oni poput 'Zapamtite Vukovar' intimno nisu previše dragi jer znaju zazvučati nekako kruto, vojnički.

'Na pamet mi pada citat Tina Ujevića, koji je kazao da 'sve što želi namrijeti svojim potomcima u baštinu jest vedrina, kristalna kocka vedrine'. Nedavno me inspirirala i pjesma jednog devetogodišnjaka, koju je završio stihovima: 'Sada znam da i kad budem star, palit ću svijeću za Vukovar.' Naravno, najljepše od svega ovoga jest da nikome nije naređeno doći i paliti svijeće, da se sve odvija iskreno i iz srca. I da se jedne godine nitko ne pojavi u Vukovarskoj ulici, sama sebi bih rekla da sam imala sjajnu ideju', zaključuje naša sugovornica.

To se, naravno, neće lako dogoditi. Dapače, posljednjih godina na istom mjestu i gotovo u isto vrijeme održava se tradicionalni mimohod Torcide za Vukovar te tisuće građana u tišini prolaze nekoliko kilometara i kod zidnih murala s ratnom tematikom također odaju počast gradu heroju. Sviđa joj se to, drago joj je.

No sama Vini Rakić obično se prošeće Vukovarskom ulicom tek kasno navečer, kada se gužva raziđe i kada ondje ostane tek dugačka linija prigušene crvenkaste boje uz rub pločnika. I ako nju pitate, možda i najdirljiviji prizor joj je onaj kada susretne kakvu mladu obitelj s djetetom koja joj samo kimne glavom ili kada se inače nervozni vozači zaustave samo kako bi podigli i upalili slučajno srušeni i ugašeni lumin.