Sofos je trenutačno predavač u Centru za bliskoistočne studije Univerziteta u Lundu, a upravo radi na projektu koji proučava muslimanske zajednice u Europi i rast ISIL-a. U svojoj karijeri bavi se proučavanjem socijalnih identiteta i skupne akcije, sukoba i transformacije konflikata. Ekstenzivno se bavio južnom Europom, nacionalizmom i ratovima u Jugoistočnoj Europi, uključujući, naravno, i pitanje Makedonije.

U noći kad je Siriza dobila izbore, napisali ste na svom Facebook zidu kako 'postoji nešto čudno, elektrizirajuće u tim momentima promjene', da je vrijedno iskusiti magiju tih trenutaka, čak i ako traju samo toliko - jedan tren. Jeste li još u tom trenutku?

I da i ne. Kada je prijašnja koalicijska vlada odlučila servisirati dug reduciranjem čak i najmanjih mirovina, potpunim udarom na prava zaposlenika u privatnom sektoru te uništavanjem obrazovnog i zdravstvenog sustava, umjesto uvođenja reda u sustav poreza i državni sektor, odnosno osiguranja da se svi napori pravedno rasporede, mnogima je bilo jasno da je zemlja osuđena živjeti bez ikakve vizije budućnosti, osim samog servisiranja ogromnog duga. S tim da to govorim kao netko tko je ispočetka imao rezervi prema Sirizi. Dakle, magija o kojoj sam govorio bila je ta odlučnost velikog dijela birača da prevladaju svoje strahove i iskorače u nepoznato. Ta odlučnost za promjenama mogla se vidjeti u entuzijazmu mladih volontera koji su se naradili i postigli rezultat u ovoj kratkoj izbornoj kampanji. Magija se održava jer se svakog dana vide male, ali jako simbolične pukotine u fosiliziranim tradicijama grčke politike. Novi premijer odbio je religijsku ceremoniju u zemlji u kojoj je Pravoslavna crkva isprepletena s establišmentom. Vlada se obvezala na naturalizaciju stotina tisuća djece migranata koja su odrasla u Grčkoj u zadnjih 20 ili 25 godina, a ostavljeni su u pravnom limbu, bez putovnica, bez prava glasa, zapravo bez pravog života. Najavili su zatvaranje jednog od najzloglasnijih logora za imigrante bez dokumenata i tražitelje azila. Sada postoji ta atmosfera promjena koju će, bez sumnje, uskoro početi opterećivati dosadna rutina političkih pregovora i cjenkanja.

To je zapravo već i počelo od trenutka kad su bili poznati izborni rezultati i kada je uslijedilo razočarenje, a znam da taj osjećaj razočarenja dijele i moji prijatelji koji su aktivni u Sirizi, članovi parlamenta i stranački aktivisti. Zbog saveza sa strankom Nezavisni Grci (ANEL), koja je osvojila glasova koliko i otvoreno fašistička Zlatna zora te prevelike zastupljenosti u vladi onih koje zovu 'patriotska ljevica' Sirize, moment promjena već gubi svoj duh.

Ne samo u Grčkoj, mnogi lijevi intelektualci i ekonomisti pozdravili su pobjedu Sirize u nadi da bi ona mogla promijeniti trenutno prevladavajuću političku i ekonomsku agendu Europske unije. Mislite li da ima izgleda za takve promjene? Ili će europske institucije pod vodstvom Njemačke pritisnuti grčku vladu na kompromis?

Bio sam puno pesimističniji prije izbora. Iskreno, ne znam mogu li pregovori završiti rezultatom koji može zadovoljiti i sadašnju grčku vladu i njihove zajmodavce. Ali možemo čuti neke respektabilne glasove koji pričaju o grčkom problemu kao o europskom i pozivaju na solidarnost i kreativniji pristup problemu i institucionalnim nedostacima eurozone. Možda će ovo pokrenuti smislenu debatu u Europi. Za Grčku bi moglo već biti prekasno - do čega nas je dovela bivša vlada - ali moglo bi doći do pozitivnog razvoja događaja za našu zajedničku budućnost. Vrijeme će pokazati.

To je, kako bi rekli Britanci, jedna mixed bag, s dobrim i lošim sastojcima. U vladi ima izvanrednih, progresivnih i predanih pojedinaca, kao što je ministar kulture i obrazovanja te neki ljudi iz ekonomskog tima koji donose nove perspektive. Čini se da će pitanja imigracije i društvene solidarnosti postati prioritetna područja, a o tome će voditi računa tim visoko sposobnih ljudi. Portfelj zaštite okoliša vode ljudi koji imaju dugu tradiciju u Zelenoj ljevici. S druge strane, izgleda da tzv. 'patriotska ljevica' dominira u nekim ključnim područjima. Oni su u svojoj biti nacionalisti i prijete pozitivnim stavovima Sirize po pitanjima manjina, u vanjskoj politici i europskoj orijentaciji Grčke. Novoimenovani ministar vanjskih poslova Nikos Kotzias otjerat će brojne ljude koji su se veselili progresivnoj vanjskoj politici.

Hoće li Cipras zbog svog koalicijskog partnera morati pristati na brojne kompromise?

Tako to biva s koalicijama. Jasno je da je Cipras dao široke ovlasti Nezavisnim Grcima pri određivanju obrambene politike. Neki tvrde da je na taj način signalizirao da druga područja moraju biti ostavljena Sirizi. To je možda tako, ali ja pretpostavljam da je, kako bi pridobili Panosa Kammenosa, vodstvo stranke napravilo puno veće kompromise. Ovakvo imenovanje vanjskopolitičkog tima vidim kao pomirbenu taktiku kojom se smiruje i tzv 'patriotsko' krilo Sirize i njihov koalicijski partner. Na čelu tog osjetljivog ministarstva je Nikos Kotzias, duboko u sebi nacionalist s jedva skrivenim proruskim reakcijama, jednak kao što su populisti ANEL-a koji su se prije nekoliko godina naivno nadali da će Rusija svojim novcem izbaviti Grčku.

Očekujete li promjene u politici prema Rusiji?

Jako me to brine. Samo dan nakon imenovanja novog ministra vanjskih poslova Grčka je već imala veliki sukob s europskim partnerima vezano uz izjavu o situaciji u istočnoj Ukrajini. Što je još gore, Ministarstvo vanjskih poslova svoju je reakciju upakiralo u retoriku poput 'Grčka nije Banana Republika', ‘Završili su dani poniznosti’ i antikapitalističku borbu. Grčka se može ne slagati i debatirati, staviti veto na odluke, ali ona je odlučila povisiti ton i udariti u ratne bubnjeve zbog Rusije. Kada se tome doda povezanost članova ‘patriotske ljevice’ (u prvom redu inoministra) s Aleksandrom Duginom, Putinovim apologetom i eksponentom teorije euroazijanizma te povezanost ANEL-a s oligarhom Konstantinom Malofejevim, koji je na crnoj listi EU, teško je odbaciti mogućnost da će zaokret prema Rusiji postati stup grčke vanjske politike.

Kakvu vanjsku politiku, dakle, očekujete? Već se spekulira u medijima da se zbog ANEL-a ništa neće promijeniti u poziciji Grčke prema Republici Makedoniji. Kakva će biti politika prema Makedoniji?

Ako govorimo o sukobu oko imena, ne vidim da će se puno toga promijeniti. Unutar Sirize postoje sastavne grupe koje su bile aktivne u lobiranju i zahtijevanju da se povuku rezervacije Grčke i koje priznaju pravo Makedonaca na samoodređenje, pa očekujem da će se to odraziti i na stil i pristup prema Republici Makedoniji. Mislim da će biti pokušaja unapređenja bilateralnih odnosa, ali ne i odlučujućih pomaka u politici Grčke. To je jedna od crvenih linija koje je ANEL povukao u svom dogovoru sa Sirizom i to je nešto što su novi ministar vanjskih poslova i njegovi suradnici preuzeli.

S druge strane, očekujem mjere koje će olakšati život makedonskoj manjini. Iako Siriza nije otvoreno priznala tu manjinu, ona ne zatvara oči pred realnostima. Unutar stranke postoji aktivna podrška i predanost za ratificiranje Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina - a koju su prethodni sazivi parlamenta odbijali ratificirati. Iako ta ratifikacija nije visoko na listi trenutačne Sirizine agende, s obzirom na to da su prioriteti svakako na pitanju duga, to bi sada moglo biti manje kontroverzno pitanje i moglo bi dobiti zadovoljavajuću parlamentarnu podršku u nekoj kasnijoj fazi, vjerojatno uz potporu stranaka kao što je stranka centra Potami. Zašto je to važno? Uvjeren sam da spor između dviju država neće nekim čudom biti riješen samim zaključenjem sporazuma o imenu. Bolji život za tu manjinu u Grčkoj važan je korak prema uspostavi dobrih odnosa, kao što bi to bilo i priznanje prava na povratak makedonskim političkim i ratnim izbjeglicama koje su zemlju napustile tijekom građanskog rata u Grčkoj, a kojima je oduzeto državljanstvo. To je jedna od stvari na koju se Siriza obvezala iako, zbog očitih razloga, na tome nije inzistirala tijekom predizborne kampanje.

Na kraju, sve će ovisiti o tome hoće li Sirizina vlada izdržati, hoće li proći bez krize vlade, odnosno hoće li se dogoditi neki katastrofalni poraz u vladanju ekonomijom. Ohrabren sam činjenicom da je Aleksis Cipras održao razgovore sa Stavrosom Theodorakisom, liderom stranke centra Potami. Iako Siriza nije odabrala Potami, ta je stranka jedina s kojom se još razgovaralo o suradnji, a ona bi mogla podržati progresivnu agendu po tim pitanjima.

Pretpostavljam da se slično može konstatirati i za odnose s Turskom?

Mislim da se odnosi s Turskom neće jako promijeniti. Vanjskopolitički tim je instinktivno sumnjičav prema Turskoj, pa će to biti element kontinuiteta u napetim odnosima dviju zemalja. Nadam se da se to neće odraziti i na Cipar, ali ne vidim kako se takav konzervativni pristup ne bi odrazio na to ključno područje grčke vanjske politike.

Rekli ste da Siriza snažno podupire prava imigranata u Grčkoj. Hoće li za to dobiti potporu svog koalicijskog partnera?

Vrijeme će pokazati, ali meni se čini da je ovdje riječ o jednoj od Sirizinih crvenih linija. U prva dva dana vladini dužnosnici su to dva puta javno ponovili. To je pitanje koje ima široku podršku u stranci. U sadašnjem sastavu parlamenta postoji sasvim dovoljna potpora za takvu inicijativu pa mislim da će ANEL jednostavno apstinirati od glasanja kada to dođe na dnevni red parlamenta.

Kako komentirate činjenicu da je Zlatna zora, stranka koja svoju politiku formira oko napada na imigrante, osvojila šest posto glasova, bez obzira na činjenicu da im je vođa kampanju vodio iz zatvora?

Nakon pravnog progona većine njihovog parlamentarnog sastava kao i vodstva Zlatne zore, tijekom kojeg se pokazalo da je ta stranka operirala kao zločinačka organizacija i da gaji nekritičko obožavanje nacizma - činjenica da Zlatna zora ostaje manje više stabilna, na šest do sedam posto (oko pola milijuna glasača), pokazuje da ovdje nije riječ o prolaznoj modi. Na žalost, ta je fašistička stranka postala dijelom političkog krajolika koji neće lako nestati. Kad se k tome pridodaju stranke poput Nezavisnih Grka, koji u većini pitanja dijele stavove Zlatne zore, samo što ne nose naci-simbole, te da je bivša vladajuća stranka Nova Demokracija bila u stalnom kontaktu sa Zlatnom zorom, čini mi se da je spomenutih šest do sedam posto hard-core baza Zlatne zore. Politički sistem joj se nije odlučno suprotstavio jer ne postoji jedinstvena osuda te stranke. A kako bi je i moglo biti kad cijeli desni dio političkog spektra dijeli nacionalističke, ksenofobne i konzervativne stavove Zlatne zore.

Cipras upozorava, ne misleći pritom samo na Grčku, već na cijelu Europu, da ljudi moraju izabrati ili novu lijevu opciju ili će cijela Europa, prije ili kasnije, biti predana u ruke ekstremne desnice poput Zlatne zore, ali i francuskog Nacionalnog fronta. Kako biste to komentirali, naročito nakon napada na list Charlie Hebdo i istovremeni pokret Pegida u Njemačkoj i drugdje?

Opasnost neonacizma je stvarna, kao i opasnost mutirane, dezinficirane verzije istoga koja postaje popularna i uspješna na izborima. Želio bih naglasiti da odgovor ne ovisi samo o ljevici. Postoje i brojne druge političke tradicije koje su doprinijele i mogu dalje doprinijeti u borbi protiv neonacizma. Mislim da ljevica mora raditi na savezu s takvim snagama. Upravo je poruka Sirizine pobjede da moramo raditi na smislenijoj i inkluzivnijoj Europi, gdje interesi korporativnog kapitala neće uništiti ljudske živote i ugušiti njihove težnje.

Moramo li se bojati daljnjih napada islamskih militanata u Europi?

To je veliko pitanje na koje ću pokušati odgovoriti kratko. Da. Mislim da možemo očekivati još napada i da moramo biti oprezni. Bez obzira na to što sam rekao, nikako ne smijemo mučiti zajednice europskih muslimana kojima islamizam prijeti na puno svakodnevniji i podmukao način: njihova vlastita djeca bivaju zavedena onime što već islamizam obećava. Guy Verhofstadt je u Europskom parlamentu neposredno nakon tragedije u listu Charlie Hebdo rekao da se radi o našem problemu i našem propustu. Počinitelji su naša djeca koja su te zločine počinila u zemlji u kojoj su odrasla i gdje su išla u školu. Puno su ga kritizirali oko toga, ali ja mislim da je u pravu. Moramo izgraditi Europu koja će biti inkluzivnija, bez ekonomske marginalizacije koja njeguje ekstremnu desnicu na europskom Jugu, odnosno bez simboličke i kulturne marginalizacije koja šalje mlade iz francuskih predgrađa ili britanskih sjevernih gradova u zagrljaj smrtonosnih islamističkih organizacija.