Zašto? Poljakinji nitko ne vraća kusur ako kupuje proizvode čije se cjenovne decimale kreću od 90 naviše. Nije fer. Mogla je u ovih godinu dana što je ovdje baratati s 20 kuna ekstra. Plus, nije prva strankinja u metropoli koja je primijetila da htjela - ne htjela pridonosi višku u budžetu trgovaca. No nije da ju previše dira. Kao što ju ne dira ni niz malih prigovora na račun Hrvata, a koje sam uspio iscijediti u generalno entuzijastičnom stavu o našoj zemljopisnoj kifli.

Agnieszka Wirkus ophodila nas je prvo kao studentica Erasmusa na razmjeni, potom se vratila u svoj grad na Baltiku, provela tamo godinu dana u 'posterasmus depresiji', da bi se ponovno nacrtala ovdje. Prva ideja joj je bila da radi kao turistički vodič. Oprobala se na ruti Mostar – Međugorje. Kao sretnoj ateistici, nije joj najbolje sjeo vjerski turizam koji svijetli u mraku u fluorescentnim bojama. Prekvalificirala se u smjeru marketinga i zaposlila ju je švedska firma s filijalom u Zagrebu. Dilaju silikonske četkice za obrve i zube čitavoj Europi i Srednjem istoku. Cura veli: 'Svi su mi se čudili ovdje kada sam došla. Obrazloženje im je bilo da nema posla. Nije istina. Naša firma nekad čeka da se ljudi jave na oglas za posao i po pola godine. Ima puno posla u Zagrebu, ali ljudi ne znaju iskoristiti prilike. Dogodilo mi se nekoliko puta da sam čula za neko radno mjesto koje se nudi, kažem to prijatelju koji traži posao i dobijem odgovor da ne može sada jer ima nešto...'

Hrvatska u Poljskoj fenomenalno kotira. Zemlja s predivnim morem, otvorenim ljudima i tako tome. Poljaci kod nas kotiraju nešto drukčije: 'Pa tipične predrasude... da Poljaci puno piju. Da imamo puno gastarbajtera. Da smo svugdje i da nas je gomila. Da su Poljakinje lake žene. Zamisli, strpali su u isti koš Poljakinje i Čehinje. Da, kad dođemo ne more, ne donosimo puno para. Da nosimo svoju hranu i 'điberimo' se za pet eura dnevno.' Agnieszka je u Hrvata izbrusila svoj engleski. Veli da smo ekonomski ovisna zemlja, za razliku od Poljske, i da je za većinu poslova potrebno poznavanje engleskog jezika. Cura se maksimalno socijalizirala, otvorila, u kontrastu s predvidljivim i monotonim životom kakav je živjela u svom rodnom gradu. Kaže, sve joj je blizu, more, planine, vikend u Budimpešti. Kod kuće je morala puno unaprijed planirati.

U skladu s tim nije planirala ni to da je hrana u Zagrebu grozno skupa. Nemamo kulturu akcija i popusta ni blizu kakvu imaju Poljaci. Nije planirala ni to da je kod nas 'blah-blah car', platforma za podjelu troškova prijevoza, totalno disfunkcionalna: 'Potpuni užas. Dogovoriš se za prijevoz i onda čovjek ne dođe. Ili otkaže zadnji dan. U Poljskoj to super funkcionira.' Nastavljamo niz – odjeća nam je preskupa i isti dućani imaju daleko manji izbor nego kod njih. Tramvaji su prespori. Ali zato su besplatni: 'Ne sjećam se da sam ikada kupila kartu. Taktika mi je da uđem na srednja vrata i, ako dođe kontrola, kažem da nisam znala gdje je automat s rupicom za kartu. Ti su samo na početku i kraju vozila.'

Zeznuli su je i u konjičkom klubu. Strastvena jahačica dogovorila se za jahanje jedne subote u poznatom zagrebačkom parku. Bilo joj je čudno to što joj nisu uzeli nikakve podatke, ime, prezime i broj telefona. Zvala ih ponovno u petak da provjeri da će biti jahanja sutradan. Naravno, kažu. I dođe Agnieszka u subotu, a nigdje nikog. Zove ih, a oni joj odgovore da je otkazano jer je pala kiša. U drugoj prilici uzelo joj 200 kuna za sat vremena, što se u realnom vremenu ispostavilo kao pola sata na konju.

I tako... voli Poljakinja ići na Hrelić, cjenkati se, slušati cigansku mjuzu. Ne razumije zašto sve jedemo s kruhom, a njezina hrvatska frendica uzima ga čak i s pizzom. Ne razumije i zašto svi Poljake smatraju velikim vjernicima, a jedino je kod nas vidjela to da ekipa fura krunice po retrovizorima i da se solidan broj ljudi moli prije jela. Ali, kao što smo rekli na početku, sve su to minorne idiosinkrazije našeg podneblja u usporedbi s prednostima poput muškaraca koji su 'zgodni i visoki'. Kao socijalna lingvistica, ne može se nadiviti našim dijalektima dok je ja podsjećam da su oni odraz i nekih dubljih podjela uzduž i poprijeko domaćeg nacionalnog korpusa. Dobro, nisam to rekao baš tako stručno, ali svi Poljaci, kaže cura, govore standardni jezik. Bez obzira na regiju. Ne čuješ je li netko iz Krakowa ili Gdanjska: 'U Poljskoj nema toliko podjela. Nema ono vaše - ti si sa sjevera, ja s juga, ovi iz Zagreba su ovakvi, oni iz Splita onakvi. I mi smo bili razdijeljeni, ali nas je zadržao taj jezik. Vi ste ovdje stalno kupili nove posuđenice.'

Privodim slavensku interakciju kraju. Samostalna i dinamična Poljakinja, zakleta neudavača, odlazi doma s dečkom, a ja si mislim koja bi se Hrvatica odlučila na takav solo transfer u daleku zemlju i vlastoručno si sredila osnovne parametre života. Možda Hrvatska još nije postala dovoljno Poljska. Da držim fige?