Hibridne prijetnje su koordinirana, usmjerena i usklađena djelovanja kojima se napadaju ciljana publika, društvo, odnosno država, iskorištavaju postojeće te stvaraju nove ranjivosti i podjele, napadaju se demokratski ustroj i institucije društva i države uporabom političkih, gospodarskih, vojnih, civilnih, sigurnosnih, izvještajnih, energetskih, medijskih, zdravstvenih, informacijsko-komunikacijskih i inih sustava i sredstava.

Za opisivanje hibridnih prijetnji i hibridnog ratovanja kao jedan od najboljih primjera može poslužiti naš Domovinski rat. Jugoslavenski politički i vojni vrh, potpomognut srbijanskom vlasti uz pomoć informacijskih, medijskih, gospodarskih, financijskih i operacija utjecaja prema pojedinim etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama, pokušao je prvo spriječiti održavanje prvih slobodnih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i Sloveniji 1990. Nakon što nisu uspjeli spriječiti izbore u drugoj fazi (druga polovica 1990.) nastavili su primjenjivati iste modele djelovanja s ciljem svrgavanja netom izabrane demokratske vlasti. Kad im ni te aktivnosti nisu uspjele, jer je predsjednik Tuđman toga bio svjestan, isto kao i predsjednik SDP-a Račan, koji je rezolutno odbio stati na stranu budućega agresora, pokrenuli su oružanu agresiju prvo na Sloveniju, potom na Hrvatsku te na Bosnu i Hercegovinu. Nakon što je rat na području RH uglavnom zaustavljen početkom 1992. te prenesen na područje BiH, sve do mirne reintegracije Podunavlja, pored snažnih i ciljanih oružanih djelovanja vođene su intenzivne operacije utjecaja sukobljenih strana na domaćoj i međunarodnoj sceni. Hrvatska je, kao što je to poznato, izašla iz toga kao ukupan pobjednik.

Operacije utjecaja

Sastavni dio hibridnih prijetnji aktivnosti su kojima se manipulira sadržajem podataka i informacija što se usmjeravaju prema ciljanoj publici. S obzirom na to da se time pokušava utjecati na znanje i odluke napadnute publike, te se aktivnosti nazivaju operacijama utjecaja. One su sastavni dio napadnih djelovanja otkad postoje prijenosi podataka i informacija. Donedavno su bile tek pomoćno sredstvo kojim se pokušavalo nametnuti vlastitu volju napadnutoj publici. Danas pak, zbog snažnog razvoja digitalnih informatičkih sustava i tehnologija, spomenute su operacije postale primarni oblik napadnih djelovanja.

Do pojave medija koji koriste cyber prostor za prijenos informacija u demokratskim društvima u javnost su teže dolazile informacije kojima su se promicali radikalizacija, nasilje i terorizam kao aktivnosti kojima se pokušalo nametnuti vlastite stavove. Klasični mediji (radio, TV, tiskani mediji) imali su odgovarajuće unutarnje procese provjere i kontrole točnosti i istinitosti sadržaja te sprječavanja promicanja neprihvatljivih oblika ponašanja. Stoga nisu služili kao kanal koji su radikalizirani pojedinci i grupe mogli lako koristiti za širenje svojih ideja i utjecaja te za regrutiranje novih podupiratelja i članova.

Danas je pak situacija bitno drugačija u svijetu novih, digitalnih medija, s naglaskom na društvene mreže koje su se s vremenom potpuno preoblikovale iz 'aplikacije za pomoć u pronalasku prijatelja' u globalno dostupan informacijski servis koji se koristi za masovno širenje (dez)informacija te izlaganje ciljanih publika manje ili više pomno obrađenim informacijama. Danas je, zbog jeftine tehnologije i lako dostupnog znanja, moguće brzo i jednostavno pokrenuti i vlastiti klasični medij koji se integrira s aktivnostima u digitalnom svijetu, čime se postiže multiplicirajući učinak.

Ovo je jasno vidljivo u slučajevima sukoba i rata na Bliskom istoku, na kojem su sve sukobljene strane snažno koristile sve moguće komunikacijske kanale kako bi svoje viđenje stvarnosti širile prema različitim publikama. Naravno, nisu sve publike primale iste informacije. Naime s obzirom na različitost ciljanih publika, različiti su bili i sadržaji kojima ih se izlagalo. S istim ciljem: postizanje stanja informacijske nadmoći i pobjeda u informacijskom sukobu. U ratu s Izraelom do izražaja je došla snažna integriranost oružanih djelovanja Hamasa i Hezbolaha s masovnom distribucijom informacija uporabom 'klasičnih' i 'novih' medija koje su ili osnovali ili koje kontroliraju. Mediji se u takvim situacijama koriste kao sredstva za širenje vlastitih ideja i stjecanje novih podupiratelja, sljedbenika, članova, pokušaj nametanja vlastite istine, kao sredstvo s kojim se bori protiv protivnikovih operacija utjecaja, ali i kao sredstvo za praćenje učinkovitosti vlastitoga oružanog i informacijskog djelovanja. Tako da je informacijski i medijski rat na Bliskom istoku postao intenzivniji i snažniji od oružanoga sukoba jer traje i u vrijeme u kojem oružje miruje. To se posebno odnosi na nove medije koji djeluju u digitalnom svijetu (društvene mreže, aplikacije za mobilno komuniciranje) uz pomoć kojih se vrlo često planiraju i provode cyber napadi (od cyber kriminala do cyber terorizma), a sve u funkciji slabljenja protivnikovih obrambenih i napadnih sposobnosti uz istovremeno jačanje vlastitih potencijala.

Postoje li takve aktivnosti na području kolokvijalno zvanim WB6 (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Srbija, S. Makedonija), tko su nositelji, kakvi su oblici, metode i sredstva djelovanja te kakvi se ciljevi žele postići i s kojom učinkovitošću?

Veterani radikalizacije u BiH

Potrebno je istaknuti primjer Crne Gore, poprišta snažnih prosrpskih i proruskih operacija utjecaja već cijelo desetljeće. Cilj im je promjena vlasti u Crnoj Gori (što su uspjeli na nedavno održanim izborima za parlament) te promjena etničkoga sastava stanovništva na način da državljani Crne Gore koji se izjašnjavaju Crnogorcima postanu manjina. U tom su procesu korištene postojeće, kao i one umjetno stvorene, političke i društvene podjele i ranjivosti donedavne vladajuće elite u Crnoj Gori.

S druge strane politička, vjerska, društvena i medijska radikalizacija u Bosni i Hercegovini počela je prije rata u BiH. Nastavila se tijekom rata te nakon njegova završetka. Vjerska radikalizacija, koja ujedno ima snažnu političku konotaciju, u pojedinim krugovima islamskih zajednica proširila se iz BiH na susjedna područja i države (Srbija, Kosovo, S. Makedonija) s različitim uspjesima. Uporaba klasičnih i novih medija i ovdje je jasno vidljiva. U tome se ističe uporaba brojnih profila na društvenim mrežama, u otvorenim i zatvorenim grupama u kojima se distribuiraju informacije koje bi teško prošle teret provjere istinitosti, ozbiljnosti, moralnosti i prihvatljivosti u medijima s jasno postavljenom uredničkom politikom temeljenom na načelima demokratskoga svijeta.

Problem s kojim se današnja društva suočavaju jest činjenica da na društvenim mrežama nema jasno profiliranih pravila postupanja, nema jasno određenih granica između prihvatljivoga i neprihvatljivoga sadržaja (naravno, postoje sadržaji za koje će se većina složiti da su neprihvatljivi; međutim znatan dio informacijskih sadržaja nalazi se na granici (ne)prihvatljivosti), kao i odgovornosti za objavljeno. S obzirom na to da novi mediji uglavnom djeluju u digitalnom prostoru i da su im vlasnici velike tehnološke kompanije koje zanima jedino i isključivo profit, a ne javno dobro (pravo na istinito, potpuno, objektivno, pouzdano informiranje), države moraju preuzeti svoj dio odgovornosti i poduzeti aktivnosti kojima će zaštititi demokratski sustav, pravo na slobodan izbor i odlučivanje bez malicioznih utjecaja, uz suzbijanje kriminala, nasilja, radikalizma i terorizma, kao i imperijalističkih težnji velikih tehnoloških kompanija koje pokušavaju preuzeti određena prava što ih posjeduju suverene države.

Berlinska deklaracija - dobar smjer

Jedan od kvalitetnijih prijedloga pravca u kojem demokratska društva trebaju ići jest Berlinska deklaracija o digitalnom društvu, usvojena potkraj prošle godine. Njom se potiče promicanje temeljnih ljudskih prava i demokratskih vrijednosti u digitalnom svijetu, potiče razvoj digitalne pismenosti i poduzetništva, potiče uključivanje što brojnijih društvenih slojeva u svijet digitalnih mogućnosti, poziva na jačanje sigurnosnih pravila i procedura, razvoj svijesti o digitalnoj sigurnosti kod svih dionika digitalnoga svijeta, stvaranje i jačanje europskoga digitalnog (ali i podatkovnog) suvereniteta te jačanje otpornosti i oporavljivosti digitalnoga prostora i aktivnosti koje se u njemu planiraju i provode.

S ovim se sigurnosnim izazovima trebamo suočiti na razini cijeloga društva. Ne treba sve prepustiti državi i medijima jer oni sami ne mogu učinkovito zaštititi dosegnutu razinu ljudskih prava i sloboda što se nalaze pred ozbiljnim sigurnosnim izazovima. Kako danas, tako i u doglednoj budućnosti.

U Zagrebu će se 3.-4.rujna 2021. održati 6. Zagrebački sigurnosni forum. Na njemu će oko 200 stručnjaka iz 30-ak država razgovarati o temama koje su usko povezane prijetnjama s kojima su suočena moderna društva i države, prijetnjama hibridne naravi. Dosadašnji forumi urodili su brojnim kvalitetnim, korisnim i upotrebljivim novim znanjima i procjenama što su se u godinama koje su nadošle pokazale točnima. S obzirom na to da su moderna demokratska društva izuzetno ranjiva na hibridne prijetnje, ove smo se godine usmjerili na njihovo identificiranje i predviđanje na strateškoj razini.