Dramatična i nejasna događanja u japanskoj nuklearki Fukušima Daiči aktualizirala su pitanje jedne manje-više globalne moderne paranoje: radiofobije, odnosno straha od nevidljive, a

smrtonosne radijacije. Tom često prekomjernom, pa i iracionalnom strahu pridonose nedovoljna obrazovanost i loša informiranost.

Paniku, kako zorno pokazuju protekli dani, kao u transu šire zajapureni tabloidi koji vole zarađivati na katastrofama, tragedijama, širenju svih mogućih strasti i fobija koje 'homogeniziraju čitateljstvo' u tupastu masu.

No u nekim društvima radiofobija je mnogo ozbiljniji poremećaj od trodnevne medijske histerije: kod pojedinaca može stvoriti trajne i teške psihičke posljedice. Među zemlje kojima je taj problem dobro poznat spadaju upravo Japan i republike bivšeg Sovjetskog Saveza.

Japan je svojevrsna postojbina radiofobije još od 1945. godine, kada su američki bombarderi bacili Little Boya i Fat Mana na Hirošimu i Nagasaki. Procjenjuje se da je od posljedica atomskih bombi samo u prva dva mjeseca umrlo i do 246 tisuća ljudi. Američke studije kažu da je radijacijska bolest prouzročila oko 15-20 posto smrti u danima nakon eksplozije.

Strah od radioaktivne ribe u zemlji sušija

No tu trauma tek počinje, a kao evidentni zlostavljač potvrđuje se SAD. Ni devet godina kasnije na otočju Marshall u središnjem Pacifiku Amerikanci su testirali termonuklearnu hidrogensku bombu. Od radioaktivnog praha dvaput većeg od predviđenog razboljela se cijela posada japanske ribarice Daigo Fukurju Maru, a procjenjuje se da ih je kontaminirano još stotinjak (o stanovništvu otočja da se i ne govori).

U japanskom društvu, čija se kuhinja ne može zamisliti bez morskih plodova, pojavio se strah od kontaminirane ribe, a dio revoltirane javnosti počeo je govoriti o 'novoj Hirošimi'. Radiofobija se očitovala i u ondašnjoj japanskoj kinematografiji pojavom tzv. Godzilla filmova. Problematizirao ju je i čuveni Akira Kurosawa u filmu 'Ja živim u strahu'.

Černobilska misterija

Povijesno, zemljopisno i kulturološki bliži primjer radiofobije imamo u Ukrajini, gdje su 1986. nakon eksplozije černobilske nuklearne elektrane sovjetske vlasti odlučile evakuirati 50-ak tisuća stanovnika obližnjeg gradića Pripjata. Cijelo šire područje Ukrajine i Bjelorusije steklo je trajnu jezivu reputaciju, a mnoge izbjeglice iz tih krajeva patile su od straha da su kontaminirane. Znanstvenici su pisali o ljudima koji nemaju realnih zdravstvenih posljedica, a prepuštaju se fatalizmu i pesimizmu ('ionako mi nema spasa') te se mnogi odaju alkoholizmu i burnom životu.

Realne posljedice i razmjeri černobilske katastrofe i danas su predmet spora, a podaci o žrtvama nevjerojatno su kontradiktorni. S jedne strane, tu su izvješća o porastu kancerogenih bolesti, posebno kod djece, no neki znanstvenici osporavaju brojke. Poljski fizičar Zbigniew Jaworowski, bivši istražitelj Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), tvrdi da se černobilska tragedija politizira 'lažima da je bilo koja razina radijacije štetna'. Do danas su stotine znanstvenika - od nuklearnih fizičara do biologa - boravile u evakuiranoj zoni oko nuklearke, a odnedavno postoje i turističke ture autobusom do 'grada duhova' Pripjata.

Umjesto ZF horora sa sprženom zemljom i mutantima, u odsutnosti ljudi na izoliranom teritoriju začuđujuće bujaju flora i fauna, do te mjere da neki traže da se cijelo područje proglasi rezervatom. Inače, poznato je da su se u sela blizu Černobila odavno vratili siromašni stariji žitelji, a ruska Izvjestija ovih dana podsjeća da su razine radijacije ipak mnogo manje nego što se mislilo i pisalo u medijskim 'strašilkama'.