Kada sam se prije nekoliko mjeseci iz New Yorka vraćao s predvidljivim suvenirom, šalicom s klasičnim natpisom I♥NY, tek sam po povratku kući, skinuvši cijenu s donje strane, otkrio natpis 'Made in China'. Vraćajući se pred koji dan iz Kine, noseći uobičajeni Maneki Neko koji navodno donosi sreću, na uglu u izlogu kineskog dućana uočio sam isti suvenir proizveden u Kini. Kao i prvi put, uzalud sam prolazio granične kontrole i na aerodromima strepio hoće li mi kilaža prtljage biti prevelika. Sve sam to, i 'autentični' njujorški suvenir, i tradicionalni kineski, mogao kupiti i ovdje, u Zagrebu.

Argentinski pisac Ariel Magnus u svom je zabavnom romanu 'Kinez na biciklu' poduzeo zanimljiv misaoni eksperiment o tome kakav bi bio svijet da iz njega nestanu sve stvari kineskog porijekla, ne samo dućani nego i predmeti kao što su digitalne kamere i staklene pepeljare, MP3 playeri, posuđe od bijelog porculana, plastični pištolji, neslužbene majice argentinske nacionalne momčadi, dekoderi za kanale s pornićima, vrećice u supermarketima, vrtne sjedalice. 'Doista me baš zanima što bi se dogodilo da odjednom sve kinesko objavi štrajk, i ne mislim samo na Buenos Aires nego i na čitav svijet, moj je osjećaj da bi naš svijet istoga trena potonuo u kaos, siguran sam da je većina stvari koje svakodnevno rabimo kineskog porijekla ili je barem jedan njihov Made in; da Ameri odu u štrajk, imali bismo problema s komunikacijom zbog nedostatka satelita, a da Europljani počnu štrajkati ostali bismo bez autorskoga filma na neko vrijeme, ali da štrajkaju Kinezi, svijet bi stao.'

Jednom kada dođete u Kinu, ovaj osjećaj je još prisutniji. Ne samo da uviđate ono na što upućuju sve recentne analize i statistike, da je Kina danas svjetska velesila, već se automatski zapitate što bi se dogodilo kada bi kineska proizvodnja odjednom stala. Nedavno je Paul Krugman u svojoj redovitoj kolumni u New York Timesu pod nazivom 'Hoće li se Kina slomiti?' postavio slično pitanje, izražavajući bojazan da bi upravo Kina uskoro mogla postati novi epicentar globalne krize kapitalizma. S jedne strane, zbog krize već je smanjena potrošnja mnogih država, prvenstveno SAD-a, o čijem uvozu ovisi i Kina, a s druge, samo je pitanje vremena kada će puknuti kineski mjehur nekretnina.

Investitorsko kockanje

Prvo što uočite kada iz Hong Konga krećete prema zapadu Kine, kroz megalopolise kao što su Shenzhen, Chongqing i Chengdu, i nije ništa drugo nego posvemašnja konstrukcija dokle god vam pogled seže, od novih četrdeset i neštokatnih nebodera, do grandioznih mostova i cesta. Na prvi se pogled čini kao da financijska kriza Kinu nije ni dotakla. No bolji uvid u tržište nekretnina pokazuje da su unazad posljednjih nekoliko mjeseci rapidno počele padati cijene stanova, jer su se mnogi investitori kockali s tržištem umjesto da su razvijali uravnoteženu ekonomiju. Kao što tvrdi Foreign Affairs, pucanje mjehura uzrokovalo bi još veću krizu diljem svijeta, budući da su upravo međunarodni dobavljači poticali kineski građevinski boom – od proizvođača željezne rude iz Australije i Brazila, preko proizvođača bakra iz Čilea, do drvene građe iz Kanade i Rusije. Osim toga, mogući krah tržišta nekretnina mogao bi potkopati i kinesku potražnju koja je dosad trebala sve od Boeingovih aviona, preko Volkswagena i GM-a, pa sve do KFC-a i McDonald's-a.

Udio konstrukcija rezidencijalnih nekretnina sada čini gotovo 10 posto sveukupnog BDP-a Kine, što je čak 4 posto više od udijela koji je on imao u SAD-u na vrhuncu mjehura 2005. godine. Točan broj novih stanova nitko ne zna, procjenjuje se da se kreće od 10 do 65 milijuna, a upravo je tržište nekretnina, od lokalne do nacionalne razine, bio jedan od važnih faktora u održanju preko 9 posto kineske stope rasta BDP-a. Već su neko vrijeme, kao rezultat manije izgradnje, poznate scene 'gradova duhova', kao i prazni shopping-centri diljem Kine. Jedan od posljednjih primjera je četvrt Kangbashi u gradiću Ordos u kojemu stanovi, uredi, administrativne zgrade, muzeji, kazališta i sportski tereni zjape prazni premda je originalno bio zamišljen kao grad koji će zbrinuti milijun stanovnika.

Još bolji, tj. gori, primjer je i najveći shopping-centar na svijetu koji se nalazi u Dongguanu i koji uz 1500 dućana, venecijanski kanal s gondolama i repliku Slavoluka pobjede, i danas, nakon šest godina od otvorenja, zjapi prazan. I premda ga je još New York Times proglasio kao primjer 'nove zapanjujuće kineske konzumerističke kulture', od konzumerizma ovdje danas nema ništa.

Pa ipak, koliko god trenutni mjehur nekretnina bio zabrinjavajuć, posebice kada vidite kako to izgleda na licu mjesta, postoje procjene da bi jeftinije cijene stanova ujedno mogle 'osloboditi' ušteđevine Kineza, što bi dovelo upravo do veće potrošnje i pomoglo u uravnoteženju ekonomije.

Brzo rastuće srce Kine

Čini se da glavni grad središnje Kine Chongqing možda ide protiv Krugmanovih predviđanja. Kad s aerodroma krenete u centar doslovno vam treba nekoliko sati da se kroz prometne gužve i gomilu nebodera probijete do željene lokacije. Prije nekoliko godina ovdje nije bilo gotovo ničeg, danas je Chongqing najvažniji ekonomski laboratorij zemlje. Već sada u ovoj urbanoj konglomeraciji živi oko 32 milijuna ljudi, s procjenom da na godinu taj broj poraste za milijun. Za razliku od precijenjenih nekretnina u drugim dijelovima Kine, Chongqing u idućih sedam godina gradi čak 700 tisuća jeftinih javnih stanova za dva milijuna ljudi. Ako se gdje pokazuje kako točno funkcionira kineski model razvoja, onda je to ovdje. Chongqing je najbolji dokaz da jaka državna planska ekonomija može ići zajedno sa slobodnim tržištem, i to ne samo u korist države ili korporacija, već i samih građana. Ako je to smjer u kojem će ići ostatak Kine, onda i Krugmanova upozorenja o novom epicentru krize ne bi trebala izazivati strah. Ili, možda, baš zato – jer će Kina postati još moćnija – imamo razloga za brigu?

U drugom nastavku reportaže čitajte o posebnom kineskom izumu – kapitalizmu s komunističkim vrijednostima ili komunizmu s kapitalističkim vrijednostima – i je li Kina doista, kako to smatra Francis Fukuyama, najveća prijetnja nakon Al Qaide?