Jer njihova imena, legende o njima i njihovim životima nadživjet će mnoge junake našeg vremena. Predavat će se noću u nasljeđe onako kako je Željko Malnar kao dječak, uz vatru kraj peščeničkih čergi, upijao priče Roma što su doseljavali u njegov kvart s konjima i magičnim legendama o dalekom, drevnom istoku. O svijetu u koji će se, čim stasa, odskitati poput frajera iz nekog Leoneovog vesterna, Prattovog stripa ili pjesme zagrebačke grupe Haustor pune Panovih frula. Jučer je Malnar zadnji put u ovome životu odjahao u suton, tragovima Aleksandra Makedonskog, Putem svile, preko Kapadokije, Afgana i Indije, još jednom da izvrši pradavni ritual silaska u podzemlje i potraži spoznaju za put do Staklenog grada. Odsad ćemo Malnara tražiti na zvjezdanom nebu kao Perzeja ili Kasiopeju, u odsjajima peščeničkih voda i strujanjima istočnog vjetra. Ili, u trenucima slabijeg nadahnuća, na klipovima Yotubea.

Većina nas, koji smo rođeni 80-ih i kasnije, nije vidjela mnogo filmskih zapisa s mitsko-kontroverznih Malnarovih ekspedicija po obodu znanog nam svijeta. Ali negdje u hladovini davno napunjenih polica knjiga ostala je U potrazi sa Staklenim gradom, divna malnarovsko-bebekovska 'ciganska legenda' o tajnom, zaboravljenom smislu putovanja, koja čitatelju ne govori kuda i zašto putovati, gdje odsjesti i kamo izaći. 'Ova knjiga je alegorija. Stakleni grad je žena, a put na Istok je put čovjeka u samoga sebe', kaže moto na početku mističnog putopisa koji je, navodno, doživio četiri izdanja.

Pa ipak, trascendentalna priroda stvaralaštva Željka Malnara nije impresionirala sve pred sobom. Našlo se razočaranih koji su tvrdili da je Malnar-autor bio lažac, prevarant, manipulator. Skeptici su primjećivali da izolirani urođenici iz njegovih filmova 'koji prvi put vide došljake iz bijele civilizacije' nose odrezane traperice, ili da u šatorima imaju tranzistore. Tvrdili su da su zapisi poput halucinantnog iskustva pobjeđivanja zlog pauka u vračevom šatoru među kanibalima džungle u Indijskom oceanu puka izmišljotina. Pritom će, barem ovom autoru, takvi kritičari sličiti na bijesne sugrađane baruna Munchausena, 'bez smisla za čudesno'. Neće se sjetiti znamenite pouke Brucea Leeja: 'To je kao prst uperen prema Mjesecu. Ne koncentriraj se na prst, jer ćeš propustiti svu nebesku slavu.'

Nakon što se početkom 90-ih pokretanjem antitelevizijskog projekta Nightmare Stage trajno upisao u medijsku povijest ovih prostora – pa i mnogo šire kao jedan od najavangardnijih TV autora uopće, Malnar je s vremenom kopernikanski izvrnuo početnu premisu emisije kako bi s njenim stalnim akterima učinio ono što je R. P. McMurphy ('Let iznad kukavičjeg gnijezda') uradio s pacijentima mentalne ustanove izvevši ih iz ludnice i odvevši na pecanje: dao je mogućnost da se osjećaju kao ljudi onima kojima je društvo to dostojanstvo ukinulo na bezbrojne, bešćutne načine.

Ludički izvrnuvši pravila malograđanskog bontona i lažne uljuđenosti, Malnar je učio gledatelje kako da budu humani prema bližnjima. Jest, bilo je tu i manipulacije, jer Malnar je postigao da oni koji bi do jučer Jajana, Lakija ili Cezara možda izbacili iz lokala uz agresivni prezir, sada trče tim ljudima u zagrljaj, fotkaju se, natječu u dobrohotnosti. Možda i plate piće...

Takvu nam je mudrost s drevnog istoka donio Malnar. Pokazao je koliko smo bjedniji od onih kojima se izrugujemo. U čiju bijedu virimo. Koliko smo gadniji i bezvredniji od onih koje kao društvo bacamo na marginu. Svijet se mijenja u vlastitoj ulici, a putovanje je čudo. Putovanje je potraga, a ne gotovanski turizam. Televizija je za duhovne bijednike. Možda bi slično rekao i za ovakav internet kakav prakticiramo, da nije mudro ostavio mlađim generacijama da se bave pitanjem svog vremena.