Propao je tako novi angažman Zaprešić Boysa, ali i prilika da Hrvati još jednom demonstriraju da su - ako u mnogim ozbiljnijim stvarima u najmanju ruku ne briljiraju - svjetski prvaci barem u slavljima i dočecima sportaša. Barem tako kaže legenda.

Prisjetili smo se Paula Bradburyja, utjecajnog britanskog blogera s hrvatskom adresom koji je došao upravo do tog zaključka nakon što je proputovao stotinjak zemalja, a u nekima od njih i živio: slavlja i dočeci su, smatra, ono što Hrvati vjerojatno rade najbolje na svijetu i oni su im zapravo već postali 'nacionalna rutina'.

Makar je dojam da između njih katkad postoji značajna razlika - neke su fešte ostale upamćene kao spontane, divlje i neobuzdane, druge kao pomno režirani i kontrolirani spektakli, treće kao isforsirano 'odrađivanje posla' kako bi se zadovoljila puka forma i dalo do znanja da, eto, osim o nogometašima vodimo brigu o sportašima u manjim i neatraktivnim sportovima.

I bogme smo se u posljednjih tridesetak godina nadočekivali - i vaterpolista, i rukometaša, i tenisača, i skijaša, i streljača, i gimnastičara, i tekvondaša, i jedriličara, dakako i paraolimpijaca, pa onda raznih pionira i juniora, debitanata i veterana, kvartovskih junaka i jednokratnih, već zaboravljenih zvijezda padalica. U Zagrebu, a često i naknadno u drugim dijelovima države.

Osim nacionalnih, tu su dakako lokalne ili regionalne fešte, po kojima, jasno, prednjače Splićani još od šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Tportal je prije nekoliko godina pobrojao pet najupečatljivijih proslava - kojima bismo svakako pridodali spektakl nakon osvajanja nogometnog srebra na Svjetskom prvenstvu u Rusiji - a sa sociologom Krešimirom Krolom sa Sveučilišta u Zadru razgovarali smo o ovom običaju, možda već i fenomenu.

'U novijoj povijesti pamtimo velike dočeke zlatnim rukometašima 1996. godine, a posebno brončanim nogometašima 1998. godine, te zatim onaj spektakl za Gorana Ivaniševića 2001. godine. Oni su više ili manje odavali dojam spontanosti - sjećam se da je pozornica 1998. godine djelovala kao da je jedva sklepana u posljednji trenutak. Nakon toga počele su se javljati inicijative da sve to bude organizirano i katkad režirano, a potom se dogodila inflacija proslava', kaže Krolo za tportal i upućuje na to da se u ovom slučaju radi o 'potrebi za kolektivnom euforijom'.

A nju, objašnjava, pogoni nekoliko mogućih motiva:

'S jedne strane očito postoji potreba za vraćanjem osjećaja za zajednicu, pa makar kroz apstraktne kategorije, dakle želja da se nacionalni identitet poveže s kompletnim društvom, a ne samo mjestom stanovanja u užem smislu. Potom, kolektivna euforija treba nam i zbog činjenice da kao društvo nismo otišli previše duboko u individualizacijskim procesima - a što je manje individualizma, to je više potrebe za kolektivnim iskazivanjem pripadanja', kaže Krolo za tportal.

No postoje i situacije u kojima se fešte ne mogu ugurati ni u jednu od ovih kategorija.

'Recimo, kada se nakon manjka rezultatskih uspjeha dogodi kakav iznadprosječan, vrhunski rezultat, tada dolazi do potpuno spontanog okupljanja i slavljenja gole pobjede, kao recimo u primjeru Gorana Ivaniševića. To je bilo zbilja autentično', objašnjava ovaj sociolog. Slično je, dodaje, i u lokalnim zajednicama u kojima sportski uspjesi nisu redovni, nego se javljaju u duljim intervalima, pa najednom dođe do veće promjene i tada se kanaliziraju emocije i identitet.

I nije tako samo kod nas: za Denver Nuggetse organizirana je velika parada povodom osvajanja prvog naslova NBA prvaka, makar je najbolji igrač Nikola Jokić još i prije toga zavapio da bi radije 'išao kući'.

Argentinci su pak nedavno spektakularno proslavili naslov prvaka svijeta u nogometu, kao i Napoli osvajanje prvenstva Italije nakon skoro četiri desetljeća. Čekanje na rezultat, jasno je, ipak ima veliku ulogu u intenzitetu fešte.

'U Hrvatskoj se u posljednje vrijeme dobiva dojam da se proslave i dočeci sportaša organiziraju čak i kako bi se stvorila akumulacija političkog kapitala: radi se naprosto o dobroj pozornici na koju se državni i lokalni političari čak ni ne moraju popeti, dovoljno je da su viđeni negdje sa strane. Pogotovo ako se radi o uspjehu u kakvom kolektivnom sportu, tada im se automatski pripisuje barem dio zasluga', kaže Krolo.

'Dakle rekao bih da česte proslave ove vrste u Hrvatskoj imaju korijen vezan za povijesni kontekst, no danas su svakako više kombinacija režiranog spektakla i želje za skupljanjem političkog kapitala, a manje rezultat gole euforije', dodaje on, vraćajući se potom na indeks individualizacije društva kao vjerojatno osnovni poticaj za slavljeničke izlaske na ulice.

'Bi li se u jednoj Švedskoj ili Norveškoj, gdje je taj indeks znatno viši, to događalo svake dvije godine? Vrlo teško', zaključuje Krolo.