Postizborni prijedlog Bože Petrova, čelnika Mosta nezavisnih lista o stvaranju zajedničke vlade u kojem će sudjelovati koaliciji Hrvatska raste, Domoljubna koalicija te platforma Most naišla je na neodobravanja u dvjema najjačim strankama SDP-u i HDZ-u, no u europskoj praksi takve vlade nisu stran pojam, a slučajevi velikih koalicijskih vlada u Njemačkoj i Belgiji pokazuju kako takve vlasti funkcioniraju gotovo besprijekorno
Prije dvije godine nakon parlamentarnih izbora u Njemačkoj trebalo je gotovo tri mjeseca kako bi se postigao koalicijski ugovor i sastavila vlada Velike koalicije koju čine Kršćanskodemokratska (CDU) i Kršćansko-socijalna unija (CSU) te Socijaldemokratska partija (SPD). Koalicijski trio mučne i duge pregovore opravdavao je navodeći da je pažnja važnija od brzine. Njihova rezerviranost bila je razumljiva s obzirom na brzinu kojom je formirana prethodna vlada koju su činili konzervativci i liberali.
Ova je koalicija, podsjetimo, zapanjenoj javnosti od 2009. do 2013. nudila isključivo stalne sukobe nauštrb sposobnosti djelovanja. Budući da je kancelarka Angela Merkel u svom trećem mandatu neizostavno željela poštedjeti javnost ovakve drame, pao je dogovor o velikoj koaliciji što su politički analitičari ocijenili kao racionalni potez prema kojem država može pravilno funkcionirati, ali sve dok Njemačka gospodarski čvrsto stoji na svojim nogama.
Slična se situacija ponovila i u Belgiji u listopadu prošle godine kada je nova belgijska Vlada desnog centra prisegom pred kraljem Philippeom okončala višemjesečnu blokadu vlasti nakon izbora od 25. svibnja. Na čelu novog kabineta ministara nalazi se frankofoni 38-godišnji liberal Charles Michel iz Reformatorskog pokreta (MR), predstavnik poznate belgijske političke dinastije i sin bivšeg ministra i europskog povjerenika Louisa Michela.
Unatoč nadmoćnoj pobjedi, nacionalistička Nova flamanska alijansa (N-VA) Barta De Wevera dozvolila je da frankofoni političar vodi tu jezično podijeljenu zemlju drugi put zaredom, a vlada koju predvodi Michel različita je od svih dosadašnjih po mnogočemu. Naime, to je prva vlada koja je uključila flamansku partiju N-VA, prva je u kojoj nisu socijalisti od 1988., a prva je i po tome što je u njoj samo jedna frankofona stranka od 1958. godine.
Koalicija četvorke, u kojoj su još i stranka desnog centra Kršćanski demokrati i Flamanci (CD&V) te Stranka otvorenih liberala i demokrata (OVLD), formirana je nakon što je separatistička N-VA ublažila zahtjev za širom autonomijom Flamanaca koji govore nizozemski što je kao tema dominiralo belgijskom politikom posljednjih godina. Međutim, N-VA je našla način da isključi frankofone socijaliste koji su participirali u vladi posljednjih 26 godina, a koje neki među bogatijim Flamancima optužuju za prelijevanje novca u, o njemu ovisne, južne dijelove zemlje.
Inače, Belgija drži neslavni svjetski rekord od 589 dana bez izabrane vlade. Taj rekord iz 2010. obuhvaća razdoblje od raspisivanja izbora do samih izbora te razdoblje od 541 dana pregovora o sastavljanju nove vlade.
U pozadini tog rekordnog pregovaranja o vladi stajale su razmirice Flamanaca i Valonaca koje su kulminirale upravo nakon izbora prije pet godina. Tadašnji kralj Albert II., koji je prošle godine abdicirao u korist sina Philippea, u nekoliko je navrata davao mandate za sastavljanje vlade različitim strankama i političarima, no napretka nije bilo sve dok nisu dogovorene temeljite institucionalne reforme. Kako ni tada pojedine stranke nisu pristale na koaliciju, tadašnji mandatar Elio di Rupo bio je na rubu odustajanja, ali ga je monarh uspio nagovoriti da ustraje u mučnim pregovorima što je na kraju ipak rezultiralo dogovorom i formiranjem vlade.
Nizozemska je pak nakon izbora 1977. bila u sličnoj poziciji kao Hrvatska danas budući da su u parlamentu koji čini 150 zastupnika, jedan manje nego u Hrvatskom saboru, laburisti (PDvA) osvojili 53 mjesta, demokršćanska koalicija (CDA) 49, a Narodna stranka za slobodu i demokraciju (VVD) 28 mandata. Koaliciju su s konzervativno-liberalnom Narodnom strankom za slobodu i demokraciju nakon iscrpnih pregovora formirali demokršćani koji su u početku imali četiri mandata manje.
