'Ja sam s Kosova i tamo doista nema života. Iz tog razloga odlučio sam otići od tamo prvi put prije dvije godine i nisam uspio. Pokušao sam i ove godine, krenuo sam prema Francuskoj, jer sam tamo radio, znam jezik, ali su me na mađarskoj granici zaustavili, oduzeli mi dokumente i mobitel i ostavili bez ičega. Završio sam u Hrvatskoj bez sredstava za život i nastavak putovanja', započinje svoju životnu priču H. N., azilant u Hrvatskoj. Ne skriva svoje lice, ali traži da mu ime ne objavljujemo.

'Kada su me zaustavili, rekli su mi da mogu birati - otići u Ježevo u zatvorski kampus, gdje mogu biti od tri do šest mjeseci, otići u pravi zatvor u Remetincu ili zatražiti azil. Iako nisam želio završiti u Hrvatskoj, zatvor mi se nije činio kao dobra opcija, jer bih time dobio zabranu ulaska u zemlje Europske unije', prisjeća se početka svoje 'odiseje' u Hrvatskoj.

Različitosti koje pokušavaju izbjeći sukobe

Život u azilu veoma utječe na njegovo psihičko stanje, zbog čega je potražio i pomoć psihologa, ali je svjestan da je teško udovoljiti životnim potrebama nekoliko desetaka ljudi različitih karaktera koji se tiskaju na jednom mjestu.

'Kada postavite na jedno mjesto 50-ak do 100 ljudi koji imaju različita iskustva i dolaze iz različitih sredina, postoji mogućnost sukoba. No trudimo se da ih međusobno riješimo normalnim putem. Naravno da uvijek postoje iznimke, jer vam nije svejedno ako vam netko u tri ujutro dolazi polupijan u hotel ili u 12 sati u noći pušta glasnu glazbu, bez obzira na vaše trenutno raspoloženje', opisuje nam mladi azilant.

Teže do integracije

Veoma je zadovoljan uvjetima koje ima u hotelu. Dnevno svi stanovnici azila imaju pravo na tri obroka, imaju smještaj, a posebno im je drago što im pomažu organizacije popu CMS-a, JRS-a i Crvenog križa. S druge strane, integracija u hrvatsko društvo još uvijek je veoma teška.

'Hrvatska je vrlo zatvoreno društvo i čak i ljudi koji bi trebali biti otvoreniji prema nama, poput vozača autobusa, to nisu. S njihove strane konstantno doživljavamo rasističke uvrede. Oni nisu svjesni da većina nas ovdje nije ni željela završiti, ail kada smo već tu, mislim da nam treba pružiti priliku', smatra H.N.

Kaže kako ljudi oko njih nisu svjesni da azilanti imaju dovoljno svojih problema da bi obraćali pažnju na provokacije koje često dožive. Po tom pitanju mladi ljudi su pristupačniji, ali i oprezniji, vole popričati s azilantima, ali se ne žele miješati u njihovo društvo.

Sukobi su dio svakodnevice

Sukoba sa stanarima nisu do sada imali, jer H.N. kaže kako su u azil smješteni ljudi koji su na muci, mirni su, izbjegavaju sukobe i ne rade buku. No zato se često sukobljavaju kada dođu u grad.
'Bilo je sukoba do kojih je dolazilo zbog jezične barijere, ali i zbog boje kože. Evo, navest ću vam primjer. Prošle subote vraćao sam se iz grada s trojicom crnaca između devet i pola 10 navečer. Ušli smo u bus broj 220 i iako ni ja nisam imao karte, vozač je počeo vikati za trojicom mojih prijatelja: 'Alo, alo, azil, crnci, crnci. Gubite se tamo od kuda ste došli.' Onda sam ga pitao čemu takvo ponašanje, a kad me pitao tko sam ja, rekao sam mu da sam ja kao i oni - čovjek i da je lako biti rasist, a teško čovjek', ispričao nam je azilant s Kosova.

Još se jedan od stanovnika azila prisjetio svoje neugodne situacije.

'Dva Alžirca sjedila su u kafiću i nakon nekog vremena, jednom Hrvatu ukraden je mobitel. Odmah su okrivili njih dvojicu, pretreseni su i prijavljeni na policiju. Policija je došla u azil s detektorom ne bi li našla mobitel, ali ga nisu pronašli kod Alžiraca. Unatoč tome, odveli su ih u zatvor u Remetincu i tamo su već tri mjeseca, a mobitel je u međuvremenu pronađen u WC-u kafića', rekao nam je drugi azilant.

Što dalje?

Svjestan činjenice da je u izolaciji koja ne nudi obećavajuću budućnost, H. N. ima viziju kako krenuti dalje.

'Bit ću ovdje dok ne nađem izlaz iz ove situacije. Poslan mi je zahtjev za intervju koji će vjerojatno biti negativan, a na njega se mogu žaliti. Mogao bih ostati u Hrvatskoj, znam jezik, poznajem kulturu, sviđa mi se Zagreb, ali je hrvatski zakon toliko kompliciran za nas azilante da nemam želju ostati. K tome, društvo nas ne prihvaća najbolje', zaključuje on.