Hrvatska je divna po fasadama, a iznutra skroz neučinkovita. Sjajno opuštena i hijerarhijski paralizirana. Ljudi su pristupačni, ali organizirani zastarjelo, mehanički. Mogli bi nastaviti hrvatski shizofreni niz ad infinitum, ali nemamo vremena. Christian je u Hrvatskoj i hoće rasturiti. Vidi blještave potencijale, ali put do njihove realizacije zakrčen je vječnim radovima na cesti: 'Prodao sam biznis s distribucijom voća u Danskoj i došao u Zagreb s viškom love. Nisam imao nikakav razrađeni plan. Cura mi je ovdje na praksi u nevladinoj udruzi Roma. Kada sam vidio Startasice od Borova, pomislio sam kako bi odlično prolazile kod hipstera u Danskoj. Ovdje koštaju 10-15 eura, tamo bi bez problema išle za 50-60. Sastavio sam poslovni plan i poslao upravi tvornice. Nakon nekoliko dana odgovorili su mi da me mogu primiti. Pitao sam ih jesu li pogledali moj prijedlog. Dođi, pa ćemo razgovarati, odgovorili su. Glupo mi je prelaziti 400 kilometara da bih se dogovarao o dogovaranju. Način na koji poslujete vrlo je neučinkovit.'

Perceptivni Danac koji svako malo odlazi živjeti u drugi kraj svijeta, nije propustio uočiti gomilu besmislenih detalja koji hrvatsko društvo drže na razini prve industrijske revolucije. Doduše, ima neke ugode u svemu tome. Recimo: 'U Danskoj ljudi po odvjetničkim uredima bilježe što su radili svake minute. Moraju napisati i otkad dokad su bili na WC-u. Kod vas ideš obaviti neki posao u gradu, ali usput odradiš par kava. I onda još čekaš kavu 20 minuta jer je konObar prvo odlučio oprati suđe. Ljudi ovdje rade stvari na svoj način i s idejom da sve dolazi u svoje vrijeme. Manje je stresa.'

No, Christian ima problem. Navikao je na efikasno i elegantno ostvarivanje poslovnih ciljeva, pa nas unatoč simpatičnoj opuštenosti ima potrebu malo zašamarati: 'Poslovni kolektivi u Danskoj organizirani su organski. Kod vas je sve još mehanički i strogo hijerarhijski uređeno. Ako ćemo, na primjer, posluživati kikiriki u hostelu, ovdje ćeš najvjerojatnije prvo morati razgovarati s tajnicom koja će potom to prenijeti šefu, a onda će čitava stvar biti izvedena tako da jedan čovjek kupuje kikiriki, drugi ga prodaje, a treći poslužuje. Kod nas će čovjek s idejom odmah razgovarati s nadležnim i odraditi čitavu stvar sam i za puno manje vremena.'

Danci su kooperativniji, precizniji, kompetitivniji, brži. Nije potrebno tucet telefonskih poziva, mailova i kava da bi se stvari pomakle s mrtve točke. To će reći, bahatiji su, s daleko više samopouzdanja kao radnici, jer tko bi im dao otkaz? Sindikati su iznimno jaki, u slučaju otkaza imaju pravo na 80 posto plaće kroz tri godine, a ionako mogu naći drugi posao u bilo kojem trenutku. Ili, ako im se baš dogodi jackpot da ne, sjedaju na socijalnu pomoć od 10.500 kuna mjesečno. Radnici na baušteli zarađuju 125 kuna po satu i svejedno sladostrasno maštaju o tome da budu nezaposleni.

Socijalna pastorala počinje još sa studentskim danima. Christian me uvodi u znanstvenu fantastiku: u Danskoj svaki student nepovratno od države prima 5000 kuna mjesečno u periodu od šest godina. Povrh toga, studentski krediti dolaze s ekstremno niskom kamatom. Sve to nije nužno u korelaciji s kvalitetom izobrazbe, naš danski globetrotter hvali opću informiranost ljudi u Zagrebu, ali priznaje da ne bi imao previše Hrvata u svom poslovnom timu: 'Ne mogu kriviti ljude za praktično neznanje. Ljudi su ovdje sjajni prijatelji, topli su i imaju dobro srce, ali, ponavljam, neučinkoviti su. Radim s momkom ovdje i njegov instinkt za biznis je identičan – prvo ćemo nazvati, pa ćemo im poslati email, pa ćemo ih opet nazvati... Meni je teško raditi na takav način.'

Ljude u Hrvatskoj povezuje osjećaj da žele lupati kontru sustavu, priča mi dalje. Neće jedan drugome podmetati klipove, ali hoće državi. Svi konsolidiraju jedni druge u izbjegavanju plaćanja poreza, dočim je to u Danskoj nezamislivo. Štoviše, Danci, veli, imaju reklamu na nacionalnoj televiziji a koja poziva građane da prijave svoje susjede ako primijete da ilegalno posluju. Christian se nemalo iznenadio kad mu je kućevlasnik u Zagrebu pozvonio na vrata i tražio stanarinu u kešu. Žali se i na srednjovjekovnu birokraciju: 'Puno toga je ovdje nedigitalizirano. Evo, kad sam vadio OIB, čekao sam u zbroju 38 sati. Prvo što ljudi ne razumiju dobro engleski pa sam proveo nekoliko sati popunjavajući krivi formular, pa čekanje u redu, pa unos podataka kemijskom olovkom... U Hrvatskoj se vrti ogroman novac koji nigdje nije registriran To je taj mentalitet da treba ići protiv sustava. Na kraju dođete do situacije da seljaci izvlače novac iz fondova za kupnju novog traktora ili obnovu mehanizacije, a potroše ga na kupnju auta.'

Ne lupeta Danac bezveze, ima priču iz prve ruke. Udruga Roma iz Zagreba dobiva značajna EU sredstva za svoj rad, a troši se otprilike ovim redom: 'Ukratko, lova se troši na ceremonije. Nedavno je bila proslava obljetnice, jedan je stari Rom htio odsvirati nešto tradicionalno na violini, a organizatori su ga gurnuli na stranu da bi zapjevala pjevačica i to na - francuskom?! Na kraju su podijelili okupljenima bonove za hranu, a ekipa u odijelima je otišla na ručak u Sheraton. Oko udruge orbitira sedam, osam nevladinih organizacija sa svojim podorganizacijama i svima na čelu stoje isti ljudi koji ne rade ništa osim što izvlače novac.'

Ali, hej, imamo katedralu. Po dolasku u Zagreb prošao je put od Narodne banke do Kaptola i zaljubio se purgersku fasadu. Kaže, sačuvali smo austrijsku arhitekturu i uspjeli smo je ne nagrditi suvremenim arhitekturalnim intervencijama. Doduše, nije spomenuo Cvjetni trg, ali je spomenuo da Danci nemaju nekog većeg pojma o Hrvatskoj. Možda dijelimo isti sindrom, obje nacije pate od ziheraškog autizma. Danci putuju, kaže mi, ali se uvijek žele vratiti doma, gdje im je sve servirano i osigurano. Hrvati ostaju doma jer ionako nemaju kamo drugdje: 'Samo kad se približiš katastrofi, počinješ upoznavati sebe. Danci nikada nisu gladijatori u areni, više ugodno sjede na tribinama i komentiraju što je trebao učiniti ovaj ili onaj.' Zvuči familijarno.

Dvadesetsedmogodišnjak završava s pomalo olinjalim komplimentom. Dakle, u Hrvatskoj ljudi još uvijek imaju osjećaj za obitelj. Odrastao je u internatu i ostao na distanci spram roditelja – kod nas mu vrijednost obitelji izgleda još uvijek neokrnjena. No, da se ne bismo zanijeli svojim konzervativnim šarmom, Christian je istom iskomentirao minuli referendum: 'To je bilo presmiješno. Ništa se nije promijenilo, zakon je ostao isti i stvar se svela na samopromotorski politički spin, kakve uostalom vidim i u ostatku Europe. Zastrašilo me tih 68 posto. Živite s roditeljima u kasnim dvadesetima, norme su podijeljene na dobre i zle, imate jak utjecaj crkve, kada se razgovara o seksu, ljudi se zacrvene... Mlađe generacije nasljeđuju vrijednosti svojih roditelja jer predugo žive s njima.'

Bingo. Imamo dva nagradna pitanja za kraj: Koliko će Danac izdržati s nama? I ako kidne, hoće li na nogama imati Startasice?