Kad čujem da počinje neki talent show, dobijem isti onaj leptirićasti osjećaj uzbuđenja kao kad skužim da već mjesecima nisam listao Bilježnicu Robija K. Dobro, lako za Story Super Trouper… Kvragu, tko bi se sad sjetio kako se to zvaše, prekomplicirano mi je bez guglanja… To su ipak pratili svi, ali ja sam se zalijepio i zaHrvatski idol, ne samo kad je pobijedila Zanemari Lalić ispred feminnemki, nego čak i onu drugu prejadnu sezonu koju nije gledao nitko, onu kad je trijumfiralo nešto što se zvalo Patrick Jurdić, zakačio sam se i na Coca-Cola Music Schmoosic… Kako ono… O, bože, kako se samo dosjete tih glupih imena koje ne možeš ni izgovoriti u jednom dahu, a kamoli ih prizvati u sjećanje nakon vremenskog odmaka. Volio sam i Showtime – jes, jedna riječ! – a Operacija Trijumf me nerijetko dovodila do ganuća, ulijevajući mi nadu da će jednom i ovim našim šovinizmima doći kraj, da ćemo pjesmom pobijediti naše toplo-hladne ratove. Ukratko, stvarno volim gledati djecu kako pjevaju.

Takav kakav jesam, naravno da me Hrvatska traži zvijezdu svakog petka prikuje pred televizorom. Gotovo da sam zasuzio kad je lani ispala Nikolina Kovačević – taj mazni glas, te beskrajno duge noge! – i nikako nisam mogao shvatiti što itko vidi u Bojanu Jambrošiću, baš kao nekoć uPopularnom Rafi. Ili danas u Josipu Ivančiću. Da, to je Farma i nema neke veze s temom, ali svejedno: Brrr! No, zbog ničim opravdane bahatosti Tonyja Cetinskog, barem dvadesetak puta svakog petka si obećam da ovo sranje više nikad neću gledati. Je li netko gledao ono njegovo preseravanje s onim bijednim Porinom? Što taj misli da je?!

Zašto svaki domaći talent show pati od kronične nekritičnosti? Zašto se ti ljudi, pozvani da showu daju kredibilitet i stručnost, uvijek tako očajnički žele svidjeti publici u studiju i govore isključivo ono što navijači žele čuti? Duje Stanišić ne zna pjevati, on jebeno ne zna pjevati, i zašto to nijedan član žirija ne želi izreći naglas nego svoje komentare uvijaju u glupa opravdanja, samo da ne začuju zvižduk na svoj račun? Pa, u kurac, vi ste plaćeni, pretpostavljam više nego pristojno, za te zvižduke. 

Dakako da neću prestati gledati kako Hrvatska traži zvijezdu. Ne dam Tonyju to zadovoljstvo, koliko god mi puta došlo opandrčiti televizor pepeljarom kad krene svodničariti ljudstvo na svoj truli koncert. Ja stvarno volim gledati djecu kako pjevaju i u petak ću po posljednji put ove sezone raspaliti zvučnike svaki put kad Kim Verson izađe na pozornicu i stišati ih svaki put kad najdraža Antonijamrskom žiriju preda mikrofon. I, da, odbrojavat ću dane do početka nove sezone, jer, da, toliko sam jadan. Ali, ako na ulici slučajno ikad sretnemTonyja Cetinskog… Niš', pretpostavljam da ću mu reći da stvarno volim gledati djecu kako pjevaju.