'Kada je 1991. Hrvatska od UNHCR-a zatražila pomoć oko izbjeglica koje su se tih ratnih godina slijevale u novoosnovanu državu, nitko nije mogao ni sanjati da će dvadeset godina kasnije Hrvatska biti ta koja će azil odobravati izbjeglicama iz Afganistana, Sudana, Iraka i sličnih država', tim je riječima visoki predstavnik UN-a za izbjeglice Terrence Pike opisao napredak Hrvatske u prihvatu izbjeglica i odobravanju azila u našoj državi.

No iako zahtjeva ima više nego prethodnih godina, Hrvatska i dalje kaska za europskim prosjekom.

'Do 2012. odobreno je malo azila, što je, s obzirom na broj aplikacija, i dalje ispod europskog prosjeka', kazala je Sandra Benčić iz Centra za mirovinske studije. Brojčano govoreći, od 2.094 zahtjeva koje je Hrvatska do danas dobila, odobreno je svega 49 azila ili supsidijarnih zaštita.

Aktualne podatke iznio je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić. '2011. bilo je 686 zahtjeva za odobrenjem azila, što je gotovo tri puta više nego 2010. kada je MUP zaprimio 254 zahtjeva. Od tih 686 zahtjeva odobreno je devet azila i pet zahtjeva za supsidijarnom zaštitom. Vrlo skoro bit ćemo izloženi novom problemu i većoj količini zahtjeva kada postanemo čanica Europske unije', kazao je Ostojić

Upravo to moglo bi predstavljati pravi problem, jer se osim Ministarstva unutarnjih poslova nijedna institucija, osim nevladinih udruga, aktivno ne bavi integracijom azilanata u društvo.

'Do prije nekoliko mjeseci proces integracije uopće nije krenuo. Primjerice, mi trenutačno imamo šest azilanata koji žive izvan našeg centra, no oni ne mogu naći zaposlenje. Teško je biti optimističan da će ga i naći uz toliku brojku hrvatskih građana koji su nezaposleni. Osim toga, primjerice budžet naše središnje kuće manji je nego što Grad Zagreb izdvaja za pse lutalice', kazao je Nenad Javornik iz Hrvatskog crvenog križa.

Problema je svjestan i ministar Ostojić. 'Azilanti imaju pravo na smještaj dvije godine i za to je zaduženo Ministarstvo socijalne politike i mladih, no problem je to što većina njih u te dvije godine ne uspje naći zaposlenje pa nakon dvije godine ne mogu naći vlastiti smještaj', rekao je Ostojić predloživši da Ministarstvo socijalne politike zajedno s centrima za socijalnu skrb na lokalnoj razini odredi nekoliko stanova koji bi bili namijenjeni azilantima.

Oni pak kojima je odobren azil na probleme nailaze i pri zapošljavanju. Ostojić je objasnio da se većina njih nađe na burzi s nižom stručnom spremom te da bi se za zapošljavanje trebali prekvalificirati.

Kada se uz ove probleme uzmu i prepreke s kojima se azilanti susreću u području zdravstva i obrazovanja, ali, i kako se čulo na okruglom stolu, ksenofobnost hrvatskog društva, jasno je da će vladajući morati uprijeti iz sve snage kako bi do punopravnog ulaska u EU osmislili barem nekakvu integracijsku politiku.

Upravo je to, smatraju civilne udruge, najveći problem azilanata pa su stoga vladajućima predložili i neke svoje ideje, poput financijske potpore udrugama koje neposredno rade s azilantima, doškolovanja i stručnih obrazovanja, namjenskog najma stanova za azilante intenzivnog učenja hrvatskog jezika pa sve do besplatnih mjesečnih pokaznih karata ili školske prehrane prilagođene potrebama i kulturama azilanata.

Ako je suditi prema riječima ministra Ostojića čije su se okvirne najave poklopile s onim što traže civilne udruge, možda i Hrvatska i brojčano, ali i u praksi integracije azilanata dogura do europskog prosjeka.