'Ma ne možeš ostati ravnodušan. Krenuo sam ujutro dočekati te prve autobuse u Šid, jer smo imali insajdersku informaciju od kolega iz Srbije, znali smo otprilike kad će autobusi stići. Na šidskom kolodvoru bila je grupa od 70-ak ljudi koji su tumarali, nisu znali gdje krenuti, jer su bili doslovno izbačeni iz tog autobusa koji je otišao dalje', započinje svoje svjedočanstvo Garmaz.

Izbacivanje i odlaženje, nastavlja, konstanta su izbjegličke situacije - istu scenu vidio je nešto kasnije, kada su iz drugog autobusa izbjeglice izbačene pored jednog zemljanog puta. 'Rečeno im je odite ravno pa lijevo, i tamo vam je granica. Nakon nekih sat vremena došli su iz Crvenog križa, iz Šida, grupirali neku kolonu i odlučili ih provesti do Vašarišta, to je dio Šida na izlazu prema graničnom prijelazu Šid - Tovarnik, nekih četiri kilometra od prijelaza', objašnjava Garmaz.

'Krenuo sam u koloni s njima, išao sam uz jednu sirijsku familiju koja je bila među zadnjima, otac Kemal sa suprugom i četvero djece. Mali od pet godina nosio je tu bebicu i prepao se kad je pas lutalica iskočio i zalajao. Uzeo sam tu bebu i odlučio je utopliti. Beba je bila bosonoga, a bilo je hladno jutro. Kad ti se dijete nasmije u takvim uvjetima, nema više razgovora...', govori Garmaz, koji kući ima vlastito dijete od godinu i par mjeseci.

Potom je Garmazova kolegica s HRT-a Zrinka Perić 'odnekle izvukla čarape, 20 brojeva veće': 'Ali nema veze, mi smo to navukli malome Adamu. Adam se zove. Ima šest mjeseci.

Za to vrijeme, Adamova mama nosila je tri torbe, 'svi su oni bili maksimalno opterećeni'. Beba je ubrzo zaspala na Garmazovom ramenu, a on je neplanirano, još oko dva sata, produžio do ulaska u Hrvatsku.

'Ilegalnog ulaska, kroz kukuruze. Kad sam vidio da smo ušli u zonu prekršaja, barem što se mene tiče, morao sam ga predati mami na granici. Cijelo vrijeme su mi mahali, smijali se, pljeskali, iskazivali zahvalnost, nisam ih mogao zaustaviti u tome. Kad ih je policija presrela, okrenuli su se prema meni i mahali. Nakon dva sata sam ih vidio ponovno u Tovarniku, izlazili su iz prostorije gdje ih se evidentira. I kad te ta mala beba od šest mjeseci prepozna i zamahne ručicom... to nema cijene, to je velika osobna pobjeda', kaže Garmaz. Volio bi, kaže, da isto osjete i svi mrzitelji, oni koji nemaju pojma što se događa u Siriji i iz kakvog kaosa ti ljudi napuštaju svoje domove.

'Ne mogu zamisliti nikoga tko ima djecu da ne može suosjećati u ovoj situaciji s tim nesretnicima. I ako nam ne mogu pomoći, nek nam ne odmažu. Općenito, danas mi je bilo ponosno biti Hrvat ovdje. Prihvat je bio vrlo dostojanstven, vrlo lijep, pa čak i vrlo organiziran. Masa, stotinjak lokalnih mještana u Tovarniku donosilo je hranu, javljalo se dragovoljno pomagati. Sad sam razgovarao sa stomatologom Sirijcem koji je oženjen ovdje u Tovarniku, koji isto dragovoljno pomaže, prevodi. Kad on progovori pred njima na arapskom... Jer oni nemaju nikakvu informaciju gdje su, ništa ne znaju o Hrvatskoj, njima je to šok.'

Bračni par Garmaz, Maja i Željko, dobili su 2013. nagradu Ponos Hrvatske jer su preko svoje humanitarne udruge Srce za Afriku prikupili 150.000 eura za izgradnju škole u ruandskom selu Kivumu, uz veliku pomoć franjevca Ive Perića, misionara u Africi. Novac su prikupili zahvaljujući knjizi 'Naš čo’ek u Africi' i  unikatnim predmetima koje su izradila djeca iz Kivuma. Školu u Kivumu danas besplatno pohađa više od 1.000 djece.