Područje današnjeg Libanona imalo je u minulim stoljećima burnu prošlost. Na tom području smjenjivala su babilonska, asirska, egipatska, hetitska, perzijska, rimska i bizantska carstva, a taj je prostor preživio i makedonska, arapska i križarska osvajanja. Usponom Osmanskog Carstva Libanon je od početka 15. stoljeća pa sve do kraja Prvog svjetskog rata ostao u rukama Turaka.

Nakon raspada Osmanskog Carstva Liga naroda daje Libanon kao mandatno područje Francuskoj, koja na nagovor tamošnjih maronita, odnosno kršćana, izdvaja područje današnje države iz Sirije pa su nakratko stvorena dva odvojena francuska mandata – Libanon i Sirija. Dvije godine od kraja Prvog svjetskog rata i protjerivanja kralja Fajsala nastaje država Veliki Libanon, i nadalje pod francuskim protektoratom.

Libanon postaje neovisna republika tek nakon Drugog svjetskog rata te vrlo brzo doživljava gospodarski rast sa snažnim financijskim sektorom i turizmom usredotočenim na Bejrut, koji nazivaju 'Parizom Bliskog istoka'. Nakon što propadaju pokušaji Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) da preuzme vlast u Jordanu, Egipat savjetuje Libanonu da primi palestinski politički vrh i preuzme upravljanje nad 300.000 Palestinaca u Libanonu, čime je stvorena država u državi.

Dolaskom velikog broja Palestinaca, ali i pripadnika ostalih naroda, promijenjen je i tamošnji ustav kojim je dotad bilo određeno to da predsjednik Libanona mora biti kršćanin.

Godinama pripreman građanski rat

Nakon nepunih dva desetljeća gospodarske ekspanzije u Libanonu 1975. godine započinje građanski rat koji je pripreman godinama unaprijed. Osjetljiva međunacionalna i međuvjerska ravnoteža opasno je narušena 70-ih godina prošlog stoljeća nakon što PLO premješta svoj stožer u Libanon, a trenja između raznih islamskih i kršćanskih frakcija, osobito kršćanske Falange, dovodi do rata koji je potrajao punih 25 godina. Bombaški napadi i nasilje protiv civila postali su svakodnevica. Nakon što su kršćani izvršili masakr u Karantini muslimani su u znak odmazde masakrirali kršćane u Damuru.

>>> Libanonski premijer suspendirao ostavku i želi dijalog

U sukobe su uključeni i Druzi – narod bez domovine i nerazjašnjenog porijekla koji je prema nekim mišljenjima podrijetlom iz Perzije, dok prema drugoj teoriji potječe od kršćana iz vremena križarskih ratova. Kako ne slijede pet stupova islama, a svoje vjerske sastanke održavaju četvrtkom, većina muslimana ne smatra ih dijelom islamskog svijeta. Druzi su patrijarhalno feudalno društvo sa strogom društvenom podjelom te su na glasu po gostoljubivosti, ali i ratobornosti, a prakticiraju i krvnu osvetu.

U rat se 1982. godine uključuje i Izrael pokrenuvši sveopću invaziju na Libanon, a koristeći Palestince kao ispriku, dok su pravi ciljevi invazije, potom i okupacije, ležali u izvorima vode. Izraelci ulaze u Libanon u cilju pružanja potpore samoproglašenoj Slobodnoj državi Libanon te zauzimaju područje južnog Libanona koji je bio pod kontrolom proizraelske, većinski kršćanske Južne libanonske vojske (SLA).

Hezbolah stupa na scenu

Nakon ulaska izraelske vojske u Libanon jaki palestinski pokret otpora tjera Izraelce najprije u sigurnosne zone, a potom i na potpuno napuštanje okupiranog teritorija. U međuvremenu vodstvo u pokretu otpora preuzima šijitski ekstremni pokret Hezbolah, protiv kojeg izraelska vojska vodi bespoštednu borbu.

Izraelcima se priklanjaju falangisti koji čine masakre nad civilima, uglavnom palestinskim izbjeglicama, u Sabri i Shatili, a uloga izraelske vojske u tim pokoljima nikad nije razjašnjena.

Građanski rat završio je 1990. sporazumom po kojem su svi ratni vođe pristali predati oružje i tako ponovno formirati policiju i vojsku. Hezbolah pak ne prihvaća sporazum te uz iransku potporu nastavlja svoju antiizraelsku politiku.

Početkom 90-ih uspostavljena je određena politička stabilnost te se država počela obnavljati pod vodstvom biznismena i kasnije premijera Rafica Haririja, 2004. ubijenog u atentatu u kojem je korišteno 1800 kilograma eksploziva, a iza kojeg prema jednoj teoriji stoji Hezbolah te prema drugoj sirijska vlada.

>>> Hezbolah poručuje Izraelu da se pripremi za odmazdu

Unatoč kakvoj-takvoj stabilnosti, sporadični okršaji s Izraelcima nastavljaju se pa u srpnju 2006., nakon pogibije izraelskih vojnika u još uvijek okupiranom južnom Libanonu, započinje novi izraelsko-libanonski sukob. Zbog vojnog neuspjeha i nemogućnosti trajnog uništenja Hezbolaha Izrael se odlučuje na uništenje libanonskih javnih objekata i neselektivno bombardiranje civila pa će tako židovska država u samo 33 dana rata uništiti 640 kilometara prometnica, 73 mosta, međunarodni aerodrom u Bejrutu, elektrane, uređaje za pročišćavanje vode, 900 trgovina i trgovačkih centara, 350 škola i 15.000 domova.

Politička ubojstva iza kojih stoje strana uplitanja

Stabilnost Libanona ponovno dolazi na kušnju u ljeto 2007., kada sunitski ekstremisti iz Saudijske Arabije uspostavljaju bazu u palestinskom izbjegličkom logoru Nar al Bared na sjeveru Libanona, odakle napadaju libanonsku vojsku. Borbe s ekstremistima u logoru trajale su tri mjeseca, uz mnoge nevine palestinske žrtve.

Strana uplitanja eskalirala su 2007. i 2008. godine mnogim političkim ubojstvima, no akcijama vojske, policije i Hezbolaha građanski rat je spriječen. Uz posredovanje zaljevskih emira, ratni vođe su se ponovno mirili te omogućili izbor predsjednika. Uspostave vlada, koju trenutno vodi Haririjev sin Saad, redovito prate mučna višemjesečna natezanja, a velik broj izbjeglica iz Sirije te podjele po pitanju podrške sirijskom predsjedniku Bašaru al Asadu čine situaciju još nestabilnijom pa su potrebne stalne međunarodne mirovne misije te u posljednjoj sudjeluju i naši vojnici.