Dozvola za procesiju stigla je još tri dana ranije i službeno je dostavljena Bratovštini Presvetog oltarskog sakramenta iz Jelse, dakle organizaciji vjernika laika. Po snimkama engleskog novinara i hvarskog zeta Paula Bradburyja, ali i informacijama splitske policije, događaj je protekao u potpunom miru i u skladu s uputama - no to još ne objašnjava zašto je baš Za križen imao privilegiju održati tradiciju.

Argument da na otoku Hvaru nema zaraženih koronavirusom (dva slučaja navodno su utvrđena kod ljudi u samoizolaciji) i da je 'epidemiološka situacija na otoku vrlo povoljna' poprilično je klimav, što dokazuje podatak da je upravo danas na Braču otkriven prvi slučaj. A oba otoka imala su otprilike jednake mjere zaštite.

Posljedice, ukoliko ih eventualno bude, vidjet će se u periodu od dva do 14 dana, ako se na Hvaru pojave prve inficirane osobe.

Procesija se vezuje uz raspelo Svetog križića, koje se od 1510. čuva u hvarskoj katedrali i koje je u doba nemira i između pučana i plemića navodno prokrvarilo, pa od tada započinje njegovo štovanje. Po svemu sudeći i procesija, no prvi pisani zapis o njoj datira od 16. veljače 1658. godine. Ona započinje svake godine u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak istovremeno iz šest župnih crkava središnjeg dijela otoka, u mjestima Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik i Svirče.

Kreću se u smjeru kazaljke na satu, uz pravilo da se nijedna od šest procesija ne smije sresti, da bi se u zoru vratile na svoja polazišta. Ove godine se to zbog manje gužve dogodilo sat vremena ranije, oko šest ujutro: mještani su, naime, cijelo događanje ovaj put pratili sa svojih prozora. Svi sudionici bili su na distanci, s maskama, a sve crkve su nakon prolaska svake procesije i iskazivanja pobožnosti bile dezinficirane.

Križonoše u 'koronaprocesiji' bili su Ivica Gamulin (Jelsa), Roman Radonić (Pitve), Prošper Grgičević (Vrisnik), Andro Balić (Svirče), Mateo Bratanić (Vrbanj) i Dinko Damjanić (Vrboska). Ovo je zapravo ogromna, vjerojatno najveća čast na otoku: njihova imena utvrđuju se dvadeset i više godina unaprijed, pa se nerijetko događa da se na popis uvrštavaju imena tek rođene djece kako bi u zrelosti došla na red. U pratnji križonoša idu njihovi pomoćnici, dva pratitelja koji nose velike svijećnjake, dva glavna pjevača i više odgovarača koji pjevaju 'Gospin plač'. I to u izvornom obliku, svaka procesija na svoj način.

Za križen se održavala i u doba Drugog svjetskog rata: 1943. godine talijanske fašističke vlasti zabranile su sudjelovanje puka, pa je uz križonošu smjelo biti tek deset članova pratnje, a godinu kasnije nacisti su je potpuno zabranili, no procesija je ipak održana u zbjegu u egipatskom El Shattu. Križevi s tog događaja još uvijek se čuvaju u hvarskim crkvama.

U vrijeme Jugoslavije, mora se priznati, za procesijom nije vladala velika pomama i prijetilo je njeno gašenje jer se nitko nije previše otimao za ulogu križonoše, dok se posljednjih godina strahuje od depopulacije otoka i perspektive da će hvarska mjesta naprosto izumrijeti. Virus joj, kako vidimo, nije mogao ništa barem ove godine.

Ima dobru vezu.