'Hitler je s nepogrešivom sigurnošću izražavao nijemu paniku masa suočenih s nevidljivim neprijateljem dajući toj bezimenoj apstrakciji – ime. Bio je čisti dio duše moderne mase, neometan osobnim kvalitetama.' On mase nije osvajao, piše britanski povjesničar Burleigh, Hitler ih je 'oslikao i predstavljao'.

Ono što je u podsvijesti prosječnog Nijemca bilo kaotično, košmarno, on je mogao iskazati, dati svemu smisao. Govore je započinjao pesimističnim prikazom stanja u državi, nezadovoljstvo se pretvaralo u borbenost, trijumfirao bi slikajući svijetlu budućnost. U izgovorenom nije bila važna logika, već podsvijest. Oni koji su vjerovali Hitlerovim riječima smatrali su se nadmoćnijima, boljima od drugih, na ispravnoj strani povijesti i života. Na putu do bolje budućnosti, žrtve su bile nužne, makar to uključivalo i trijebljenje u građanskom ratu. Sukobi su nužni, oni očeličuju nacije. Nacionalno tkivo čiste od truleži bezvrijednih, zdravoj jezgri ostavlja se više prostora. Zato se taštine i podjele trebaju staviti po strani, koncentrirati na ono što je važno.

Zdravo tkivo nacije nije uključivalo nužno one najobrazovanije. Upravo suprotno, oni su bili previše opsjednuti konvencijama, nesposobni za akciju koja zahtijeva silu. Samo zbog toga Hitler je cijenio Katoličku crkvu, koju je u svim drugim slučajevima prezirao. Dogmatizam i fanatizam pravih vjernika osiguravao je izvršenje zadaća koje su vodile do nacionalnih vrhunaca. To što su naciju često zadužili oni koji su bili druge nacionalnosti, drukčijih imena, drugih krvnih zrnaca, čak i kada su posve uklopljeni u njezino biće, svejedno nisu bili dijelom Volka. Ne zato što živimo po zajedničkim pravilima, poštujemo zakone, činimo nešto dobro, već samo zato što smo Nijemci, iste krvi, zato imamo ista prava, po tome smo bolji, po tome se nikada 'mi' nećemo i ne trebamo poistovjetiti s 'njima'.

Nacional-socijalisti borili su se protiv internacionalizma. Svijet je nepravedan, skrenuo je s puta, samo nacisti su mogli sačuvati dušu narodu. Demokracija je prepuna pogrešaka; nacionalsocijalisti će ih izbjeći. Umjetnici u Njemačkoj stvarali su avangardna djela, ali su ostali neshvaćeni od masa. Napadana je 'amerikanizacija' i 'kultura asfalta' kao nenjemačka. Politička elita bila je preslaba i nesposobna stvoriti jasnu bazu potpore.

Sve ovo, uz nasilje, marševe njemačkim ulicama, prijetnje, ulazilo je u njemački javni prostor, padalo na tlo koje je plodnijim činila ekonomska kriza, nered Weimarske Republike, ali još uvijek se nije činilo tako ozbiljnim da bi se moglo nametnuti kao nova vladajuća ideologija. Od 1923., kada je propao nacistički puč u minhenskoj pivnici, Hitlerov dolazak na vlast izgledao je mnogima zapravo nemoguć. On sam mnogima je bio tek komični provincijalac, njegovi pristaše nasilnici i redikuli. Vodeći komentatori Frankfurter Zeitunga još 1928. pisali su kako: 'Hitler nema nikakvih misli, nikakva odgovorna razmišljanja, međutim ima ideju. U sebi ima demona.'

Hitleru kao političaru koji pretendira na središnje mjesto na nacionalnoj političkoj sceni, u osnovi nije išlo dobro. Postupno, zahvaljujući predanom radu, s krizom kao ubrzivačem, batinašima kao izvršiteljima, nesposobnosti vlasti, Hitlerova je stranka postajala sve vidljivija, sve uspješnija, ali još uvijek malo ih je moglo zamisliti da će preuzeti vlast. To što je bilo više njegovih birača, što se selo pokazalo daleko prijemčivije od urbanih sredina za ono što su nacisti lansirali i teze kojima su plašili ljude, hrabrilo je, ali nije davalo nade za skore uspjehe. Trebalo se povezati s drugim konzervativnim partijama, pronaći zajedničke točke za djelovanje. Prilika se pojavila zbog nepravde koju su Nijemci osjećali kod isplate ratnih reparacija. U siječnju 1929., američki bankar Owen Young dogovorio je povoljan plan otplate njemačkih ratnih dugova. Tri godine plaćat će puno manje no do sada, ali će vrijeme otplate biti produljeno na 59 godina, sve do 1988. godine. Vlasti su ovo prihvatile; nacional-socijalisti su podivljali.

Alfred Hugenberg, novinski magnat iz Njemačke nacionalne narodne partije formirao je 'Reichov odbor za njemačku narodnu peticiju', kojim se na brzinu počelo skupljati potpise da se Youngov plan odbije. Ideja nije bila Hitlerova, ali se i on i Pan-germani, Agrarna liga, priključio krugu konzervativnih političara. 'Zakon protiv porobljavanja njemačkog naroda' poslan je na plebiscit, koji se pokazao potpunim promašajem, fijaskom. Dvadeset i drugog prosinca 1929. 5,8 milijuna Nijemaca, 13,8 posto biračkog tijela glasovalo je za Zakon. Referendum je propao. Hitler je svejedno, bio presretan. Nije bio važan rezultat, već činjenica da je dobio nacionalnu pozornicu, temu koja je interesirala i one kojima su bile odurne neke druge ideje koje je imao, da se povezao s utjecajnim krugovima, novinskim urednicima, da je svoju stranku lansirao u središte politike. Sada je uz Hitlera bilo sasvim normalno, pa i lijepo stajati, surađivati, novine su sugerirale da bi čovjek takvih oratorskih sposobnosti možda i mogao ujediniti njemačku desnicu.

Tako je bilo u Njemačkoj krajem 1920-ih. Referendum koji nije važan zbog teme, već ulaska na nacionalnu političku scenu, vođa koji skreće pozornost s bitnog na marginalno, stranka koja birače pronalazi u vlastitu Volku jer ih vežu krvna zrnca, a ne pamet i poštenje, političar koji se ne libi zaratiti s vlastitim sunarodnjacima sve kako bi se iščistila nacija i kako bi se konačno ušlo u razdoblje sloge i sreće, nacija koja je posebna i koja može spasiti ostale. Zvuči li ovo poznato? Veza bogatih konzervativnih krugova i marginalnih političkih partija, odbijanje legalnih vlasti, odbijanje onih koji stvaraju drukčije, koji su s asfalta? Postoji li tu sličnost s nekim drugim društvima u nekim drugim vremenima? Je li to priča o Hitleru ili Eichmannu ili njihovim modernim epigonima? Ovako je bilo u Njemačkoj u vrijeme kada je Weimarska Republika bila na kraju zlatnog doba, tik pred pad njujorška burze, dok je Hitler bio nitko ili jedva itko, a političari Weimara držali da je zemlja na pravom putu. Sve se preokrenulo tako brzo, sve je postalo tako logično kada se konačno rasplelo. Svima koji znaju čitati povijest bilo je dovoljno to što je Zakon o porobljavanju naroda uopće dan na referendum, ne njegov rezultat.

Tada se trebalo bojati zbog Nijemaca pa onda svijeta koji je ulazio u zastrašujuće razdoblje. Danas se trebaju bojati neki drugi. Naime, mi.