Početkom rujna SAD je uveo 15-postotne carine na uvoz kineskih proizvoda u vrijednosti od 112 milijardi dolara, uključujući televizore, knjige, pelene i sportsku obuću. Paralelno su na snagu stupile recipročne kineske carine od pet i 10 posto na američki uvoz u vrijednosti od 75 milijardi dolara.

Ti su potezi predstavljali najnoviju fazu eskalacije trgovinskog rata, u kojem Washington optužuje Peking za nepoštene trgovinske prakse, krađu intelektualnog vlasništva i diskriminaciju stranih kompanija u pitanju pristupa domaćem tržištu. Istovremeno Kina u posljednje vrijeme ima sve izraženije globalne ambicije kojima ugrožava primat SAD-a kao neupitne svjetske supersile, ali se susreće i s problemima na domaćem terenu, u Hong Kongu, u kojem prosvjednici traže više slobode suočeni sa sve neugodnijim zadahom represivnog aparata kineske Komunističke partije.

O trgovinskom ratu i sukobima u Hong Kongu razgovarali smo s Kristijanom Kotarskim, docentom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, čiji je istraživački fokus, između ostaloga, usmjeren na istraživanje političke ekonomije Kine, a koji nam je odgovorio i na pitanja ima li ta država hegemonističke ambicije, jesu li to uopće komunistička zemlja i što se krije iza Novog puta svile. Razgovarali smo i o tome postoji li licemjerje među zemljama Europske unije kada je u pitanju trgovina s Kinom i drugim temama.

Trgovinski sukob između SAD-a i Kine traje sada već godinu i ne nazire mu se kraj. Posljedice se već osjećaju u cijelom svijetu. Zbog čega je američki predsjednik Donald Trump odlučio ući u oštar sukob s Kinom?

Čak i da u Bijeloj kući ne sjedi Donald Trump, frikcija između SAD-a i Kine postojala bi jer Kina napreduje ne samo na ekonomskom, nego i vojnom području. Kineski interesi sve su izraženiji u istočnoj Aziji, u kojoj su do sada Sjedinjene Američke Države (SAD) sa svojom mrežom savezništva bile čuvar mira, sigurnosti i prosperiteta. To više nije tako.

Trump je odlučio eskalirati sukob i podignuti ga na puno višu razinu nego što bi to učinio američki predsjednik kova Baracka Obame ili čak Hillary Clinton, koristeći potpuno nekonvencionalne metode koje SAD nije u tolikoj mjeri koristio kroz prošlost, poput protekcionizma, pogotovo ne u fazi poput ove, koju karakterizira rekordno niska nezaposlenost. Međutim, tim mjerama ne pritišće samo Kinu, već tu politiku primjenjuje i prema najpouzdanijim saveznicima – Europskoj uniji, Kanadi, Meksiku, Japanu…

Može se reći da ta politika nije dovoljno dobro promišljena.

SAD je uvijek gradio institucije, Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), podržavao je funkcioniranje multilateralnih institucija poput Svjetske banke i MMF-a, od čega su svi prosperirali. Sada Trump podriva ključne institucije u međunarodnoj sferi.

Koji je osnovni razlog zbog kojeg je Trump krenuo tako oštro prema Kini i zbog čega pritom udara i po svojim saveznicima?

Kad je Trump zasjeo u Bijelu kuću, svi su mislili da je ono što je govorio u predizbornoj kampanji samo stvar predizborne kampanje. Ciljao je na one skupine u američkom društvu koje su uz otvaranje Amerike i uspon Kine bile izložene povećanoj kineskoj konkurenciji i u kojima je došlo do strukturnih problema, poput dugoročne nezaposlenosti. Trump i njegovi savjetnici, međutim, nisu rekli da to što su ti ljudi izgubili posao nije samo posljedica ulaska Kine u svjetsku trgovinu i protekcionističkih metoda koje je primjenjivala ta zemlja, i primjenjuje još uvijek, već i enormnog tehnološkog napretka.

Prije 30 godina bilo je potrebno 10 sati ljudskog rada da se proizvede tona čelika, a danas za to trebate tek sat. Trump dubinski vjeruje u protekcionistički pristup. Najbolji primjer njegova je izjava da su trgovinski ratovi dobri i lako se može pobijediti u njima. Odlično to oslikava njegovo viđenje trgovine kao nečega što je igra nultog zbroja – ono što dobije Kina američki je gubitak i obrnuto.

Trump ne razumije osnove makroekonomije jer inzistira na uravnoteživanju trgovinskih bilanci između SAD-a i Kine. Trgovinski deficit SAD-a je ogroman i kreće se oko 400 milijardi dolara. On smatra da je potrebno rapidno smanjivati taj trgovinski deficit i vjeruje da će tako tom rust beltu (pojasu hrđe) vratiti staru slavu, kao i vratiti radna mjesta u Ameriku. Čak i da se ta radna mjesta vrate, neće ih biti toliko kao prije jer će dio posla obavljati strojevi.

Što bi mogao učiniti da Amerika više nema toliki deficit?

Trump ignorira slona u staklarni. Ukupni američki trgovinski deficit prošle godine bio je oko 600 milijardi dolara. Ne možete pritiskom na Kinu smanjiti trgovinski deficit jer je on posljedica razlike između nepodudarnosti nacionalne stope štednje i nacionalne stope investicija. SAD u zadnjih 30, 40 godina ima sve manju stopu štednje, a s druge strane to ne prati opadanje stope investiranja. Naravno, ako imate tako postavljenu priču, naprosto morate uvoziti kapital i posuđivati novac iz inozemstva izdavanjem američkih obveznica da biste kompenzirali taj jaz. A tu su Kina i Japan najveći strani vlasnici američkih obveznica.

Dok Trump ne shvati da ne može kontinuirano smanjivati, pogotovo bogatijim građanima, poreze, a da to neće imati manifestaciju u povećanom trgovinskom deficitu Amerike i Kine, njegova agenda neće biti ispunjena. Čak i da uspije zatvoriti taj jaz, najbolja je analogija vodeni krevet. Na jednom kraju ćete pritisnuti rupu, ali će iskočiti nova na drugom kraju. SAD će naprosto tada imati deficit s drugim državama.

Kinezi neće pristati na koncesije koje traži Trump. Takve koncesije značile bi da preko noći moraju napustiti svoj politički i ekonomski model, a to sigurno neće htjeti.

Kao ključni razlozi zbog kojih je Trump odlučio ući u sukob s Kinom navodi se, između ostaloga, stjecanje nepoštene konkurentske prednosti krađom intelektualnog vlasništva, prisilni prijenos tehnologije, subvencije za domaće državne tvrtke i ostali instrumenti državnog kapitalizma. No ima li tu i drugih razloga u pozadini? Je li riječ dijelom i o razočaranju time što se Kina nije razvila u liberalnu tržišnu demokraciju, kako su mnogi u SAD-u gajili nadu da će se s vremenom dogoditi?

To je jedna od premisa na kojima se bazirala američka vanjska politika prema Kini - da će ta zemlja biti kooptirana u postojeći sustav koji vodi SAD. To se nije dogodilo. Dobili smo u malo manje od 10 godina, otkada je Xi Jinping na čelu Kine, još represivniji politički sustav i još više državnog intervencionizma u kineskoj ekonomiji, sve suprotno od očekivanja.

Američka administracija pod Trumpom odgovara na taj izazov na pogrešan i kontraproduktivan način. Kina je američki strateški rival, ali Trumpova administracija ide u drugu krajnost i želi njenu kapitulaciju koja bi podrazumijevala promjenu režima ili potpun makeover ekonomije. U istočnjačkoj kulturi izuzetno je problematično izgubiti lice, odnosno ponos, pogotovo kad govorimo o nacionalnom ponosu koji je u Kini izuzetno jak. Tako da u njoj nećete naći nekoga tko bi bio lagan zalogaj. Partija neće popustiti znajući da bi u tom slučaju izgubila uporišta vladanja na koja se naslanja njihov politički model.

Ispravan pristup prema Kini bio bi mješavina kooperacije i kompeticije. U nekim stvarima, kad Kina prijeđe crvenu liniju, ne možete im popustiti, te treba postaviti skup principa i pravila ispod kojih nećete ići, ali na nekim drugim temama od zajedničkog interesa možete surađivati. Trump bi se, umjesto da gazi po saveznicima, u suradnji s njima trebao suprotstaviti sve jačem utjecaju Kine.

Također, Transpacifičko partnerstvo (TPP) ono je što je američka administracija pripremala puno desetljeće i što je bio odličan način da se ogradi, ali ne izolira Kinu, a da se kreira u ekonomskom smislu regulatorni okvir koji će obuhvaćati tržište od preko pola milijarde ljudi. Da je SAD ustrajao na tome da TPP bude ratificiran u američkom Kongresu, danas bi stvari bile drugačije i više postavljene u korist SAD-a.

Može li trgovinski sukob prerasti i u otvoreni rat između SAD-a i Kine? Svjedoci smo čestih tenzija u Južnokineskom moru, SAD naoružava Tajvan, koji Kina smatra odbjeglom pokrajinom…

Povijest nas je naučila da nešto što na prvi pogled izgleda benigno i nevino može rezultirati ogromnom kataklizmom. Ubojstvo prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu dovelo je do Prvog svjetskog rata. Uvijek postoji teoretska mogućnost da zbog neke čarke ili loše komunikacije dođe do naglog prekidanja odnosa i nekog vojnog ispada.

Ne vjerujem da bi moglo doći do nuklearnog sukoba ili slično, ali ne bih isključio mogućnost da se može dogoditi okršaj konvencionalnim oružjem na kritičnim mjestima kao što je Tajvanski prolaz ili Južno kinesko more.

Mnogi vuku usporedbe i smatraju da današnje suparništvo Kine i SAD-a vodi svijet u novi hladni rat.

Ako uspoređujemo, a danas se često vuku paralele i kaže se da smo ušli u eru novog hladnog rata koji ima elemente trgovinskog i tehnološkog rata, rekao bih da je danas situacija puno benignija nego što je bila na vrhuncu Hladnog rata između Sovjetskog Saveza i SAD-a, kada smo imali nekoliko kriza i da niste imali trezvene ljude poput Kennedyja i Hruščova, prilikom Kubanske raketne krize, ili kada smo imali nekoliko incidenata oko Berlina, sve se lako mogli preliti u otvorenu konfrontaciju. Postoji razlika u današnjem suparništvu između SAD-a i Kine naspram onoga koje je bilo tada između Sovjetskog Saveza i SAD-a. Sovjetski Savez je u svome DNK kodu imao ideologiju marksizma i taj Hladni rat bio je ideološki potentan i nabijen. S jedne strane liberalna demokracija i kapitalizam, a s druge strane komunizam i državna planska ekonomija.

Ovdje nemate tako čistu i jasnu podjelu u ideološkom smislu. Kina jest najdugovječnija autokracija, ali suštinske razlike nisu toliko jake između SAD-a i Kine, kao što je to prije 50 godina bilo između SAD-a i Sovjetskog Saveza, pogotovo danas, kada i Trump sve više koristi državni intervencionizam i protekcionizam.

Možemo li onda uopće govoriti o Kini kao o komunističkoj državi?

Kina je počela otvoreno koketirati s elementima tržišne ekonomije već 1978. godine, kada je tadašnji generalni sekretar Deng Xiaoping, nakon smrti Mao Zedonga, odlučio otvoriti, odnosno ojačati zemlju. Njegov kredo bio je da će reformama, privlačenjem stranog kapitala i tehnološkim skokom Kina dugoročno ojačati.

Današnja Kina nije potpuno komunistička država po uzoru na Sovjetski Savez, ali postoji niz paralela i sličnosti između te dvije države. Sličnost je ta da u Kini postoji lenjinistička država. Ne tolerira se bilo kakav poziv na demokraciju, slobodne izbore i slobodno izražavanje mišljenja. Komunistička partija Kine u očima članova partije smatra se jedinim garantom opstojnosti i stabilnosti Narodne Republike Kine. Istu paradigmu imali ste u glavama sovjetskih lidera.

Jako velika sličnost je i u tome da se Kina doživljava kao nacija država, ali kad zagrebete malo dublje ispod površine, riječ je maltene o imperiju. Isto kao što je Sovjetski Savez svojedobno de facto bio imperij. Nisu se tako zvali, ali su bili carstvo. Zemlja je bila pretežno naseljena etničkim Rusima, ali je postojao i niz manjina kojima su bila derogirana prava. Slična je Kina danas, u kojoj 90 posto stanovništva čine Han Kinezi, a 10 posto su manjine koje nemaju baš velika prava - pogledajte što se događa Ujgurima u Xinjiangu.

>>> Xi Jinping – skretničar, kočničar i ložač kineske ekonomije

A razlike zbog kojih ne možemo reći da je Kina klasična komunistička država su u tome što 70 posto BDP-a stvaraju privatna poduzeća. U Sovjetskom Savezu nikad niste imali tako jako izgrađenu privatnu ekonomiju. No Kina nije ni prava tržišna ekonomija. Zapravo je miks, čudnovati kljunaš. Znači, imate 70 posto ekonomije koju pokrivaju privatna poduzeća i privatni kapital, a ostatak su državna poduzeća. Ona su pak dominanta i predstavljaju monopole ili oligopole u sektorima za koje kineska Komunistička partija drži da su od strateške važnosti za državu - to su naftne kompanije, telekomunikacijske kompanije, mediji, dobar dio brodogradnje, čelik, proizvodnja i distribucija električne energije, plin…

Sve su to sektori u kojima ne možete vidjeti prisutnost stranih igrača na kineskom tržištu. Riječ je o strogo reguliranim sektorima u koje nije dopušteno ulaganje stranog kapitala jer se drži da su ključni za održanje monopola Komunističke partije i socijalne stabilnosti u Kini.

Isto bismo mogli reći za banke. One su jednom nogom u svijetu zapadnog komercijalnog bankarstva i imaju misiju voditi računa o profitu. Nisu to potpune rupe bez dna, odnosno simulacije banaka u bivšim komunističkim državama. Te su banke prisutne i izvan Kine te imaju svoje podružnice: ICBC, Bank of China i slično.

Drugom nogom te banke stoje u svijetu državnog kapitalizma. Kad dođe do krize ili ekonomija počne usporavati, očekuje se da menadžeri kineskih banaka izdaju nove kredite čak i ako im nisu u poslovnom interesu. Kada vam u upravi i nadzornom odboru sjedi moćan predstavnik kineske Komunističke partije, naravno da u tom slučaju ne vodite računa o onome što bi bio primarni interes banke, već što bi partija voljela da radite.

Noćna mora kineske Komunističke partije ekonomska je nestabilnost koja postaje socijalna nestabilnost. Situacija u kojoj bi recimo neki veliki privredni subjekt mogao propasti, jer onda bi imali domino efekt. Tada bi se i ostale domine počele rušiti i iz tog epicentra proširila bi se kriza koja bi nakon nekog vremena dovela do socijalnih nemira i prosvjeda ljudi koji su izgubili posao te koji imaju ugroženu egzistenciju. Takav razvoj situacije nešto je što Peking ne želi da se dogodi i posegnut će za svakim dostupnim alatom, pa čak i neko vrijeme subvencionirati gubitaše kako bi se održao socijalni mir.

To je radila i Jugoslavija.

Naravno, ali Jugoslavija nikad nije imala toliko moćan privatni sektor koji danas ima Kina. Jugoslavija nije imala Baidu, Alibabu, Tencent, Huawei, Xiaomi, Lenovo, dakle nije imala te jake korporativne perjanice koje su u posljednje vrijeme nepresušan izvor inovacija i poboljšanja.

Kina hoda između. Ne možete je lako klasificirati i reći što jest. Definitivno nije liberalna demokracija ni tržišna ekonomija. Možda bismo je najbolje mogli opisati kovanicom koja je inspirirana tehnološkim razvojem – digitalni autoritarizam. Pokazuje to sve jača implementacija sustava digitalnog nadzora i uvođenja sustava socijalnog bodovanja građana.

Osnivač i čelnik Huaweija tvrdi da nikad nisu davali informacije koje su išle preko njihove telekomunikacijske opreme samoj partiji, kao niti ijednom drugom tijelu državne vlasti u Kini. Možda to do sada nije bio slučaj, ali prema zakonu o kibernetičkoj sigurnosti partija ima pravo tražiti od bilo koje kompanije u kineskom vlasništvu da joj dostavi bilo koje informacije za koje drži da bi mogle biti od interesa za nacionalnu sigurnost, socijalni red, javnu sigurnost i slično. U tom novom obliku digitalnog autoritarizma možete imati situaciju da na privatnu kompaniju može biti izvršen enorman politički pritisak da igra igru koja se traži, a u protivnom - nemojte pomišljati na protivno.

To je problematičan element u Kini – postoje privatne kompanije i vlasništvo, ali uvijek na kraju postoji ta suptilna, više nego latentna mogućnost da te kompanije budu korištene kao pijuni u nekoj široj strateškoj igri SAD-a i Kine ili sutra nekog drugog.

Kina ima globalne ambicije, ali i probleme kod kuće, jer u Hong Kongu traju demonstracije. Ta bivša kolonija bila je pokazni primjer politike 'jedna država, dva sustava', no čini se da nije sve tako lijepo, kako predstavljaju vlasti u Pekingu. Neki smatraju da se demonstracijama upravlja izvana kako bi se naštetilo Kini, što je stajalište koje zastupa i službeni Peking, dok drugi vjeruju da je tu riječ o borbi građana za slobodu. Kako vi gledate na situaciju i događanja u Hong Kongu?

Smatram da Kina definitivno podriva dogovor iz osamdesetih godina između Velike Britanije i Kine oko tog dugog perioda uključivanja Hong Konga u kinesku maticu. Ovaj zakon koji je predložila hongkonška administracija, predvođena Carrie Lam, zakon o ekstradiciji, odnosno izručenju, zapravo je inicijalna kapisla koja je zapalila val prosvjeda. Lideri u Pekingu pogrešno su procijenili situaciju. Da su oni, dok ti protesti još nisu bili tako vidljivi, preko Carrie Lam poslali poruku da neće samo privremeno suspendirati primjenu toga zakona, nego ćemo ga trajno staviti u koš za smeće, da su tako pristupili situaciji, sigurno ne bi danas imali ovo što imaju - to da se val prosvjeda proširio i da ono što ih je u početku pokretalo više nije jedini i ključni zahtjev što ga prosvjednici postavljaju pred vlasti u Pekingu, odnosno svoje vlasti u Hong Kongu.

Sad se više ne zahtijeva samo sprječavanje toga zakona o izručenju, već i demokracija, postavlja se pitanje nejednakosti, pitanje stanovanja... Dakle, postupno su se prosvjednicima priključivale cijele socijalne strate, mnogi slojevi hongkonškog društva i prosvjedi su nabujali. Kako su postajali sve izraženiji, polako su ušli su no go zonu za Peking. To su crvene linije koje se ne prekoračuju, poput bilo kakvog pozivanja na samoupravljanje i demokraciju. To ne dolazi u obzir. Naravno ako bismo uopće išli razgovarati oko pitanja demokracije, iz perspektive lidera u Pekingu, oni bi uništili svoj autoritet i poslali poruku Tibetu ili drugim dijelovima Kine da organiziranim prosvjedima mogu izboriti veća prava i slobode.

Situacija se toliko usijala da su dvije strane neugodno konfrontirane jedna s drugom i niti jedna strana ne želi više reterirati.

Može li situacija eskalirati u nešto još gore? Mediji su izvještavali da je Kina grupirala vojsku na granici s Hong Kongom.

Ako ti prosvjedi sami od sebe ne nestanu do polovice listopada, onda bi stvari mogle biti jako komplicirane. Do početka listopada neće se ništa dogoditi jer kineska Komunistička partija slavi važnu obljetnicu, 70 godina od osnutka Narodne Republike Kine, zbog čega neće napraviti ništa što bi moglo baciti ljagu na tu proslavu. Međutim, nakon toga slavlja, ako se prosvjedi ne stišaju, možda bismo mogli imati reprizu onoga što smo imali 1989. godine na Tiananmenu.

Naravno da je Peking svjestan svega što može izgubiti. Godinama su ulagali u taj soft power (meku silu), osnivali Konfucijeve institute, slali poruke da je Kina prijatelj… Sad zamislite da u jednom trenutku naprave novi pokolj u svijetu koji je globalno umrežen. Ta će vijest u sekundi postati viralna.

Vlast je svjesna svih konzekvenci, gubitka reputacije i soft powera te mogućeg uvođenja sankcija Europske unije i SAD-a u tom slučaju. Tako da to nije opcija koja je mila i draga liderima u Pekingu i razmotrit će je jedino u slučaju da stvarno ne uspiju nikako smekšati te prosvjede tako da zamru sami od sebe.

Vidimo da Kina pokazuje ambicije za širenjem u raznim dijelovima svijeta. Jedan od alata takvog širenja je i projekt Novog puta svile, odnosno inicijativa Pojas i put (BRI) koja je na Zapadu, prvenstveno u SAD-u, suočena s kritikama da predstavlja pokušaj uvođenja kineske hegemonije u svijetu. Je li to prikaz soft powera, dobre sile koja je otvorena prema svima i želi samo trgovati ili se zaista iza toga krije tajni plan za uspostavom prevlasti u svijetu, kako im se prigovara?

Ono što kineska Komunistička partija u ovom trenutku želi je imati neprikosnoveni monopol i autoritet u Kini te biti prva regionalna sila u istočnoj Aziji, što smatra svojim prirodnim arealom, prostorom na kojem može i treba određivati pravila igre, a ne da Amerikanci i Japanci budu ključni igrači koji vuku konce i donose odluke u njoj.

Kina nije kroz taj Put svile zacrtala da će poput sovjetskog režima pokoriti svijet i izvoziti komunizam. Ona nema taj ideološki proizvod koji bi mogla izvoziti, kao što je to činio Sovjetski Savez. Što Kina želi rehabilitacijom tog Puta svile, odnosno inicijative Pojas i put? Želi učvrstiti svoju poziciju kod kuće i višak ekonomskih kapaciteta koje ima plasirati na tržište tih zemalja, partnera inicijative. Imamo jak politički interes predsjednika Xi Jinpinga da pokaže da je Kina jaka velesila koja ne treba nikoga na koljenima moliti za djelovanje u prostoru za koji smatraju da pripada njima i u kojem žele ostvariti ekonomske koristi.

Ako imate višak čelika u tvornicama koje su suočene s hiperprodukcijom te hiperprodukciju cementa, što ćete učiniti da izbjegnete otpuštanja kod kuće? Pokušat ćete forsirati izgradnju infrastrukture u drugim državama i uključiti kineske financijske institucije u to. Problem je to što ona u samoj Kini nije dobro isplanirana i koordinirana, a problem Zapada, SAD-a i Europske unije u tome je da nije ponudio nikakvu alternativu ovim zemljama kojima Kina želi poslati poruku i dugoročno ih u Aziji i Africi uključiti u svoju sferu interesa. Inicijativa Pojas i put ide na to da se gradi infrastruktura kojima te zemlje oskudijevaju, željeznice, mostovi, luke i slično. Kina je u tu svrhu kreirala nove institucije koje bi trebale djelovati u tom smjeru, npr. AIIB.

Nijemci vide da ih Kinezi sustižu i čak će ih potencijalno lako prestići u industrijskim kapacitetima i tehnologiji te naravno da im to nije ugodno. Kako su kineske investicije sve više dolazile u Europu i kako ste imali preuzimanja nekih kritičnih kompanija s vrlo važnom tehnologijom, Europljani su počeli osjećati sve veću nelagodu. Danas vam 14 europskih država ima režim za skeniranje investicija iz trećih država, a nije to eksplicitno napisano, ali primarno se cilja na Kinu. Ali isto tako imate zemlje poput Portugala, Grčke, Mađarske, koje su u 10 godina primile mnogo kineskog kapitala te očekuju još i naravno da ne žele ujedati ruku iz koje jedu.

Sa Zapada se upozorava da kinesko kreditiranje može dovesti male i siromašne zemlje u podređeni položaj i ekonomsku ovisnost koju ta zemlja može iskoristiti za širenje svog političkog utjecaja. Kolika je realna opasnost od takvog razvoja događaja?

Imali ste primjer u Šri Lanci. Kad ta zemlja više nije bila u stanju otplaćivati zajam i kada su htjeli reprogramirati kredit, Kinezi su to odbili i željeli su da se produži koncesija na luku koja je bila u igri te da preuzmu dominantan položaj u njoj. To je bio primjer koji pokazuje da je to moguće.

E sad, što može učiniti Zapad? Kina može doći u nastojanje da na taj način kupuje utjecaj na terenu i da zapravo kreditira i neke projekte koji nisu komercijalno isplativi, ali donose strateške benefite. Uzmu luku u koncesiju jer ovi ne mogu plaćati kredite pa će u nju moći uplovljavati ne samo brodovi koji pripadaju trgovačkoj mornarici, nego i nuklearne podmornice, nosači aviona, razarači i slično…

Ono što je problem kod BRI-ja i tih kredita to je da imate situaciju da Kina posluje s korumpiranim državama i onda dolazi do inflacije troškovnika. Napuhuju se vrijednosti projekata jer akteri koji ih sklapaju vide interes u tome. Dobro je Kinezima koji će ekstraprofitirati, a dobro je i potpisnicima, političkim liderima tih zemlja jer u uvjetima kada nisu podložni nekim antikorupcijskim mjerama i kada se ne kontrolira porijeklo njihove imovine, naravno da će potpisati nešto što nije u interesu njihove države i naroda, ali je u interesu njih osobno. Jedan od problema BRI-ja je u uvjetima u kojima ne postoji transparentnost i odgovornost političkih elita, jer tada postoji puno prostora za korupciju i održavanje autoritarnog stila vladavine.

Ima li tu licemjerja sa Zapada prema zemljama istočne Europe, recimo zbog Inicijative 16+1 i prigovora zbog suradnje s Kinom, a sami rado posluju s Pekingom. Evo, Angela Merkel je prije koji dan bila u posjetu Pekingu te je nastojala ojačati gospodarske odnose između Njemačke i Kine. Zašto je kada to radi Njemačka ili Francuska normalno, a problem kada takvu suradnju žele ostvariti Mađarska, Srbija, Hrvatska ili Grčka?

Naravno, kada govorimo o odnosima velikih sila u Europskoj uniji, poput Francuske i Njemačke i ostalih država, uvijek postoji mogućnost postupanja koje je licemjerno. Legitimna primjedba iz Bruxellesa svim tim državama u kojima se realiziraju ti projekti odnosi se na činjenicu da nije problem što je to kineski kapital, već uvjeti pod kojima on dolazi i kako se realiziraju ti projekti.

Što je problematično za Bruxelles kada govorimo o odnosu Srbije i Kine? Problem je to što Srbija nije članica Europske unije i ne podliježe nikakvim regulativama koje se tiču politike tržišnog natjecanja. Za Europsku uniju ključno je da proces bude otvoren i kompetitivan da i drugi koji žele budu u prilici javiti se na natječaj. Što je prigovor Mađarima? Oni u zadnjih nekoliko godina imaju korupciju koja je kontinuirano u porastu. Imate situaciju da niz kompanija koje su direktno ili indirektno povezane s Fideszom i Viktorom Orbanom zapravo dobivaju privilegiran pristup u realizaciji velikih projekata koji se planiraju realizirati u suradnji s Kinezima. Spomenimo pritom Lorinca Meszarosa (vlasnik NK Osijek, op.a.).

Bruxelles, ali i važne metropole poput Berlina i Pariza, iritira to soliranje jer ideja je, i to je logično, da ne možete državu od 1,4 milijarde stanovnika apelom na dobru volju i fer ponašanje privoljeti na promjenu ponašanja ili ustupke. Možete nastupiti efektivno vis a vis Kine tako da to što ona bude radila bude u interesu cijele Unije, a ne isključivo jedne ili dviju država. Jedino zajedničkim pristupom, kroz kanal pregovaranja Bruxelles-Peking, odnosno EU-Kina, možete utjecati na Kinu da europske kompanije koje dolaze u nju, a to znači danas-sutra i neka hrvatska kompanija, ne budu diskriminirane zato što su stranog porijekla.

Spomenimo na kraju Hrvatsku. U proljeće je održan samit 16+1 u Dubrovniku, na kojem je bilo puno lijepih riječi, ali potom je sve zamrlo. Gradi se Pelješki most, ali to nije kineska investicija, oni su tek izvođači radova…

Što se tiče samita 16+1, došao je u idealnom trenutku, prije europarlamentarnih izbora, i iskoristio se kao sredstvo promocije aktualne Vlade, ali da se nešto promijenilo i da će se mijenjati poslije toga samita, ne vjerujem u to. Znači, vidite što se dogodilo sa silnim ponudama koje su trebale pljuštati za Uljanik. Govorilo se da će doći kineski brodograditelj, kineski premijer Li Keqiang zvao je u pola noći direktora kineskog brodogradilišta, a na kraju je ispalo da je to obična novinarska patka.

Kina je sve zainteresiranija za Hrvatsku, ali ne možemo očekivati da će doći i bez studija isplativosti prosipati hrpu svog novca da njime kupuje i subvencionira kompanije koje mi sami nismo bili sposobni učiniti profitabilnima.

Naravno da su kineska ulaganja dobrodošla, ali rekao bih da imamo sličan fenomen kao i u ostalim državama istočne Europe, a to je da se puno više govori o kineskim ulaganjima, nego što se tih ulaganja i realizira. Puno se priča, ali kada gledate strukturu kineskih investicija koje su ušle u Europsku uniju u prošlih 10-15 godina, onda ćete vidjeti da je istok Europe zastupljen s pet posto investicijskog kolača, a 95 posto investicija otišlo je primarno u Veliku Britaniju, Njemačku i ostale zemlje zapadne Europe.

A kad Istok organizira 16+1, stižu prigovori…

Tu imate opravdanu bojazan da bi se inicijativu moglo koristiti kao trojanskog konja za podrivanje jedinstva Europske unije iznutra. Takvi prigovori mogli su se riješiti boljom komunikacijom. Da sastanci budu otvoreni i za predstavnike Europske unije, ali naravno da i mi imamo pravo razgovarati s Kinom jer to ne podrazumijeva da smo u stanju ići tako daleko da ćemo u potpunosti izdati neke temeljne principe na kojima počiva Europska unija da bismo ušićarili dvije milijarde dolara više investicija za vlastitu državu. Malo je nerazumna i pretjerana bojazan koja se javlja oko tih samita, ali kad gledamo kinesko postupanje u zadnje dvije, tri godine, ta bojazan i nije posve bez vraga.

Recimo, nedavno je u Češku na velika vrata ušao privatni investitor iz Kine. Ta kompanija koja se bavila energijom počela je naveliko kupovati medijske kuće te investirati u ostale sektore gospodarstva. Nakon dvije, tri godine vlasnik kompanije je zbog korupcije završio pred sudom u Kini, a njegovu imovinu preuzela je kineska država, odnosno de facto partija. Postoje problemi koji se mogu javiti ulaskom kineskih ulagača, no ako se dobro postavi teren, na kojem će se odvijati investicije, u uvjetima transparentnosti i detaljne provjere, onda se kineskog kapitala ne treba odreći, ali, ponavljam, ne pod svim uvjetima.