'Ovo malo kiše što je palo samo nam je produžilo agoniju. U normalnim uvjetima bilo bi to dovoljno za pet-šest dana, a ovako moram to rastegnuti na dva tjedna sve očekujući da će iz Zadra stići vodonosac', kazao je Miodrag Ninković, žitelj Silbe koji se, ostavši bez posla, na svoju djedovinu vratio prije 15 godina. Prvo je počeo uzgajati ovce, potom i koze te proizvoditi sir.

Upravo je Ninković i alarmirao hrvatsku javnost upozorivši kako na Silbu vodonosac, zbog duga od dva i pol milijuna kuna koji je stvoren prema njegovu vlasniku, nije pristao već dulje vrijeme. Osim ugroženih ljudi, posebno je na udaru stoka, jer su zalihe vode tek blago popravljene posljednjom kišom.

'Dok nisu nastupili problemi s vodom za svojih 35 koza, 22 jarića i 46 ovaca te proizvodnju sira trošio sam 500 litara vode dnevno. Sad je to samo 200 litara i stvarno nije prazna priča kad kažem da nam bez vode nema života', upozorava Ninković.

Uz njega u Silbi, jedinom naseljenom mjestu na istoimenom otoku u kojem stalno obitava oko 250 ljudi, ima još poduzetnih ljudi, ali i obitelji koje imaju djecu pa je doista problem kad vode nema. Za osobnu upotrebu još nešto i kupe u lokalnim trgovinama, ali stoka zahtijeva puno više.

'Sve dok nas prošle godine nije pogodila suša, nekako je to i funkcioniralo. Osim vode koju smo prikupljali u cisternama, s kopna smo mogli dobiti po 20 'kubika' vode po cijeni kao i u drugim sredinama. Država je plaćala prijevoz vodonoscem, a svatko tko nema pravo na subvencioniranu vodu, jer nije stalni žitelj, mora plaćati 90 kuna za 'kubik'. Ako je 80 posto takvih, pitam – gdje je taj novac', upozorava Ninković.

Silba je posljednjih godina vrlo popularna kao turistička destinacija pa se na morskoj obali u 'špici' sezone dnevno nađe i do 8.000 ljudi što problem s vodom dodatno komplicira.

Svima je stalo do turizma, do povratka ljudi na otoke, do poboljšanja uvjeta, a kao da sve rade otjerati nas odavde. Dok imam 10 živih na rukama, neće me otjerati i ne idem na socijalu', konstatira Ninković.

Mukama žitelja Silbe nije kraj ako im dođe voda, jer odnedavno ne mogu ni kanistere s benzinom i naftom prevoziti putničkim brodovima. Smatraju to dodatnim udarom, jer za odlazak na farme i odnošenje vode za stoku trebaju gorivo. Slikovito kažu kako ih tjeraju vratiti se desetljećima u prošlost kad se voda nosila na leđima.

Dok se ne riješe te i takve paradoksalne situacije, a iz Zagreba ne dođu neophodna sredstva za podmirenje duga vlasniku vodonosca, na Silbi će i dalje gledati na pučinu – očekujući brod s vodom koja im u ovom trenutku znači doslovce sve.