Prva stvar koju je svaki posjetitelj Splita morao primijetiti, ako se našao u najvećem dalmatinskom gradu dan prije prve Povorke ponosa, jesu grafiti. Fasade su ih bile pune, a svi su se negativno osvrtali na najavljeni Split Pride: 'Pederi nepoželjni', 'Smrt pederima i Srbima', 'Dođi, pederu, dođi'. Ipak, najviše je bio ispisan grafit sljedećeg sadržaja: 'Stop gay paradi! Marmontova 13.30'. U tih nekoliko riječ danima prije Split Pridea bio je sažet, i javno objavljen, plan lokalnih homofoba: što im je cilj, kada ga žele početi ostvarivati i na kojem mjestu. Da takve grafite treba shvatiti ozbiljno, pokazao je beogradski primjer jer su i otkazanoj Povorci ponosa 2009. i održanoj 2010. prethodile sustavne kampanje ispisivanja poruka mržnje po gradskim fasadama.

Nasilni protivnici Povorki ponosa, koje u istočnoj Europi većinom čine ekstremnodesne organizacije i nogometni huligani, nikad nisu imali problema unaprijed najaviti kakav lom planiraju, te ga onda i sa svime što im je na raspolaganju i napraviti, a tako je bilo i u Splitu. Splitska policija je to morala znati, jer ako nije uvidjela i unaprijed saznala što homofobni huligani spremaju za Split Pride, onda su čelni ljudi te policijske uprave još nesposobniji nego što je to pokazala subotnja Povorka.

Pred Split Pride 'pederi' su bili glavna tema svih razgovora u gradu

No prije nego što se pozabavim ulogom i ponašanjem policije, koja je naročito skandalozna ako ste bili jedan od onih 150 do 200 ljudi koji su marširali u splitskoj Povorci ponosa te iz prve ruke znate kako se postupalo, potrebno je opisati atmosferu koja je u Splitu vladala uoči Pridea. U petak je bila predivna ljetna večer, grad je već bio ispunjen turistima, kafići i klubovi ispunjeni do daske, a Riva živahna i vesela kako to samo u Splitu može biti. Turist koji se našao u Splitu mogao bi te večeri pomisliti da je stigao u opušten mediteranski grad u kojem se ne treba ničega plašiti, ponajmanje njegovih stanovnika.

Ipak, osim stotina prijetećih grafita, bilo je jasnih naznaka da situacija u vezi Split Pridea može otići u svakom pravcu, pa i onom najgorem, kako se na kraju i dogodilo. Pride i gejevi su bile glavne teme u Splitu u petak navečer i subotu ujutro, za svakim stolom na Rivi se samo o tome pričalo, većinom u negativnom tonu. Skupine tinejdžera koje su ispijali pivo na obali su također raspravljale o 'pederima', pa se često mogla vidjeti i scena u kojoj jedan dečko simulira analni seks s drugim, na opće oduševljenje i smijeh svih okupljenih u grupici. Bizarna je ta situacija, kada se jedan heteroseksualni mladić upušta u seksualnu igru s drugim heteroseksualnim mladićem, e da bi obojica pokazala baš suprotno od onoga što čine, dakle da nikako nisu pederi.

Lokalne prijatelje sam pitao je li se oko Pridea oglasila Torcida. Odgovorili su mi da nije i da je baš to problem, jer kad ništa ne govoriš, to najčešće znači da nešto planiraš. Na moj optimističan stav u vezi sutrašnjeg Pridea su mi rekli da ja u Splitu ne živim i ne shvaćam što je sve moguće, s čime se iz današnje perspektive mogu jedino složiti. Uostalom, s današnjim gledanjem unazad, prilično je jasno i zašto je HČSP dva dana pred Povorku ponosa prvo prijavio tzv. antigay skup, pa ga ekspresno otkazao dva sata kasnije: neoustaše Luke Podruga su očito su saznale što se sprema, pa su se brže-bolje formalno izmaknule od svake odgovornosti, iako su protiv LGBT osoba huškali mjesecima unaprijed.

Dan kada su se Hrvati probudili kao Europljani?

U subotu ujutro su sve naslovnice novina bile ispunjene konačnim završetkom pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, pa je tako s naslovnice Slobodne Dalmacije povjerenik Europske komisije za proširenje Štefan Fuelle poručivao: 'Hrvati, budite ponosni, svoju kuću ste pospremili.' Briselski povjerenik, naravno, nije mogao nikako znati da će se tek nekoliko sati kasnije u centru Splita naći oko 15 tisuća građana koji se najviše ponose vlastitom mržnjom i nasiljem, te da u svojoj kući uopće nemaju namjeru spremati nered, nego ga izazivati i što više razbiti. Slobodna Dalmacija se potrudila pomoći oko toga, te je istoga dana dala prostor stalno alkoholiziranom pjevaču Mladenu Grdoviću, da izjavi kako bi on sve gejeve 'spalio, da ih nitko više nikad ne vidi'. To se, valjda, smatra protustranom priče kada je riječ o Split Prideu i ravnopravnosti LGBT osoba. Pedantno je i Slobodna Dalmacija izračunala da će 'porezni obveznici dobrano pomoći', čak milijun kuna, koliko je potrebno za osiguravanje Split Pridea, propustivši napomenuti da je velik broj policajaca potreban zbog onih izvan Povorke ponosa, a ne zbog onih koji su u njoj.

Da je 11. lipnja ipak drukčiji nego svaka druga ljetna subota u Splitu, postalo je jasno malo prije podne, kada se na Rivi počela pojavljivati policija u punoj 'ratnoj' spremi. Tada je na Rivu s jedne strane ušetalo njih pedesetak, u tamnim uniformama, s kacigama i štitovima, i bilo je jasno da započinju pripreme za prvi Split Pride. Dvoje stranih turista iz Velike Britanije me pitalo što se to događa, a kada sam im odgovorio da u 14 sati počinje prva Splitska povorka ponosa, zanimalo ih je: 'Super, hoće onda biti party na Rivi?' Na brzinu sam im objasnio da Gay Pride u Hrvatskoj još ne izgleda kao oni u Londonu te da je policija tu jer se očekuju neredi. Na njihovo šokirano 'zašto neredi?' odgovor baš i nisam imao.

S druge strane, imao sam priliku slušati raspravu dvojice sjedih barbi. Prvi je pitao 'A šta su to ti biseksualci?' dok mu je drugi, znalački samouvjereno, ponudio objašnjenje: 'To je kad jebeš i pedera i ženu.' Nakon što su raščistili svoje seksualne nedoumice, barbe su se složile da je za 'pedere kriva EU'. Slično je komentirala i trafikantica kod koje sam kupio novine, kao i trgovkinja u Konzumu, no činjenica da je Split Pride natjerao sve te ljude da se prvi put u svojem životu zapitaju oko prava homoseksualaca, zasigurno je jedna od velikih zasluga organizatora Povorke ponosa. Odjednom su se ti 'pederi' našli i u njihovu gradu, više nisu bili tabu ili tema koju se namjerno ignorira, nego najvažnija moguća stvar prema kojoj se svatko treba odrediti. To što se većina u tim razgovorima odredila negativno je za očekivati, jer se rasprava rijetko kada izdizala iznad standardnih floskula o razmnožavanju, logorima i Golim otocima, što je prirodno a što nije, samo pokazuje da predstoji veliki posao informiranja i educiranja Splićana o njihovim gej sugrađanima. Prvi Split Pride ga je konačno, u 2011. godini, i započeo.

Okupljanje Povorke ponosa i njenih protivnika

Organizatori Split Pridea – zagrebačke udruge Kontra i Iskorak te splitska ženska udruga Domine – okupljanje su zakazali u 13.30 sati u parku Đardin. Neki sudionici Povorke su došli još ranije, pa ih je desetak stajalo u Đardinu, koji je sve više okruživala radoznala masa Splićana, skupljajući se na kaldrmi ispod parka i pored spomenika Grguru Ninskom. Četiri starije gospođe su se međusobno opravdavale da su 'samo krenule po spizu', pa slučajno došle vidjeti 'koji su to u Splitu pederi', da bi razgovor zaključile prepirkom o tome što učiniti kad saznaš da ti je dijete gej –odreći ga se, izbaciti ga iz kuće ili poslati na liječenje. Četvrte opcije u tom razgovoru nije bilo.

Ispod Đardina se počela okupljati i skupina tinejdžera, kojima je ubrzo prišla policija i počela ih legitimirati. Mnogi dečki nisu uopće imali osobne iskaznice, jer su maloljetni, a kada je policija zatražila da ih fotografira, oduševljeno su se odazvali prilici za poziranje pred policijskim objektivima. To odlično pokazuje koliko su potencijalni napadači na Split Pride bili zabrinuti zbog policijske intervencije – nimalo. Za nešto više od sat vremena će se pokazati da su klinci savršeno procijenili.

Točno u 13.30 na Đardinu su se pojavili prvi aktivisti i transparenti, baloni i zviždaljke, a u sljedećih pola sata se okupilo između 150 i 200 ljudi, od kojih je većina – treba naglasiti – bila iz Splita. Prvi Split Pride došli su podržati i pisci Ante Tomić i Jurica Pavičić, ekološki aktivist Lovro Rumora, jedan predstavnik gradskog HNS-a, profesor prava Nikola Visković te još nekoliko lokalnih novinara i intelektualaca, a bilo je i gostiju iz Zagreba, Srbije i Crne Gore, pa čak i iz Amerike. No prvu splitsku Povorku ponosa većinski su sačinjavali Splićani, među njima i mnogi koji su gej, ali i jedan mladi ljubavni par koji je došao izraziti podršku svim zaljubljenima, uključujući i istospolne parove.
Dok su se sudionici Split Pridea okupljali, policija je raščistila radoznale građane i potencijalne huligane u blizini Đardina, ali ne prije nego što je jedan od njih počeo dovikivati da su na toj strani 'oni koji vole žene'. Zajapureni gospodin je tome dodao, bez trunke humora u glasu, i sljedeću konstataciju: 'I ja volim žene! Pa ženio sam se i razvodio triput.'

Mržnja je započela u Marmontovoj ulici...

Split Pride krenuo je u svoj prosvjedni, ali veseli marš oko 14.20, zaputivši se prvo u Tomislavovu ulicu. Uz velike snage policije, koje su Povorku okruživale bez centimetra razmaka, prve reakcije Splićana, koji su sjedili u obližnjem kafiću, bile su dvojake - bilo je aplauza, ali i dobacivanja, što se može smatrati standardnom reakcijom na prvu Povorku ponosa. Doletjela je i prva pepeljara, zbog čega je onaj koji ju je bacio odmah priveden. Sudionici Pridea odlučno i glasno ide dalje, potpomognuti i ohrabrivanjem spisateljice Mime Simić na megafonu, te Povorka za desetak minuta stiže do Marmontove ulice. Tamo ih sačekuje skupina od oko stotinjak mladića iz čijih se grla ori 'Ubi ubi pedera'. Koordinator Iskoraka Edo Bulić, potpuno ispravno i pozivajući se na zakone Republike Hrvatske, traži od policije da sve one koji pozivaju na nasilje i smrt uhapsi, što odgovorni policajci ignoriraju. Nažalost, koliko je to iznenađujuće u gradu u kojem se na stadionu redovito ore ustaški pozdravi i 'Ubij Srbina', a njegov gradonačelnik Srbina eto ne bi ubio, nego mu samo ne bi nikad dozvolio da mu uđe u kuću?

Ne dopuštajući da prvi susret s homofobima pokvari raspoloženje, Povorka ponosa ide niz Marmontovu ulice, na kojoj dolazi do još homofobnih prijetnji, drugi put s prolaza koji vodi na Peristil. Muškarac srednjih godina predvodi skandiranje 'Ubi pedera', a kada skupina oko njega to prihvaća, on onda počinje s pojedinačnim psovanjem majke svakome iz Povorke ponosa tko pogleda u njegovu pravcu. Već tada se uspostavlja jasan kontrast koji će doći u potpunosti do izražaja na Rivi, o maloj skupini ljudi koji pozivaju na slobodu ljubavi, koju okružuje nasilna masa od više tisuća, zapjenjena i izobličena mržnjom i željom za krvlju.

... a eksplodirala je na Rivi

Ako je ponašanje policije bilo pomalo sumnjivo još na početku Marmontove ulice, na kraju iste je postalo skandalozno. Prvi redovi Povorke ponosa krenuli su zakoračiti na Rivu, ugledavši pred sobom s obje strane nepreglednu masu nabrijanih homofoba čiji su pozivi na smrt bili zaglušujući. Policija je postavila željezne ograde visoke oko metar i pol, i to je bila manje-više cijela zaštita od mase spremne na ubijanje. Također, ograde su postavljene tako da je kraj Marmontove, a početak Rive, postao usko grlo, u kojem je Povorka ponosa doslovce između dvije vatre, što je otvaralo mogućnost da homofobni huligani Pride presjeku na pola, te jedan dio sudionika opkole i sustavno premlate. To se nije dogodilo više zbog toga što vođe nasilnika nisu u pravom trenutku izdale tu naredbu, nego zato što se policija izborila s njima da se to ne dogodi.

Povorka ponosa je tako ostala zarobljena petnaestak minuta u Marmontovoj, jer je svaki korak na Rivu podrazumijevao zračni napad pomoću boca pića, kovanica, upaljača, mobitela i svega što se moglo naći pri ruci. Ako je netko očekivao da bi policija u tom momentu mogla podignuti svoje ogromne štitove, da bi od te kanonade zaštitila ljude u Prideu, grdno se prevario. Baš kao što se danas komentira na Facebook grupi mržnje 'Tili ste guzu, a dobili po pički', koja okuplja napadače na Split Pride i slavi njihovo ponašanje, 'policija nam je sve dopuštala'. Tome se moglo svjedočiti i ako ste bili unutar povorke, pa je baš pred mojim očima, dok sam se i sam saginjao da izbjegnem grumen zemlje s cvijećem koji je letio prema meni, profesor Nikola Visković pogođen grudom zemlje u glavu. Njegova reakcija je bila da homofobima prkosno pokaže srednji prst i ne da se omesti u svojoj podršci za neki bolji, budući Split.

Minute zarobljenosti u Marmontovoj bile su među najstrašnijima te subote, naročito kad su i počele odjekivati eksplozije, pa i kad se odjednom počeo širiti suzavac, ili dimna bomba, koji je ekspresno uklonjen. Huligani nisu pravili razliku između novinara i onih koji su došli marširati u Split Prideu, pa su s jednakom silinom i mržnjom gađali kamenjem medijske radnike, od kojih je jedan i opasno nastradao.

Konačno je policija uspjela koliko-toliko smiriti homofobnu rulju te je Povorka ponosa još jednom krenula na svoje odredište na Rivi. Ovoga puta su huligani naučili lekciju te su pustili da ljudi izađu na Rivu, a tek onda je krenuo napad kamenjem, grumenima zemlje, rajčicama i jajima, zapravo svime što se moglo naći pri ruci. Ispunjeni  nevjerojatnom količinom mržnje, koja se jasno ocrtavala na licima, vjerujem da bi neki od njih bacili i same sebe na Povorku ponosa, samo da je to bilo fizički izvedivo. U slučaju Split Pridea dovoljno je pogledati snimke i fotografije, one doista govore tisuću riječi.

Zarobljeni u masi od 15 tisuća ljudi koji vas žele ubiti

Šok ulaska na Rivu se u jednom trenutku cijelog kaosa čini kao najgore što se može dogoditi, no ozbiljnost opasnosti je postala mnogo jasnija kada je Split Pride došao do svojeg ograđenog odredišta i velike bine. Nakon što su ljudi prošli kroz špalir nasilja od 200 metara, našli su se na sred Rive, okruženi tisućama ljudi koji im otvoreno prijete smrću, te to i pokušavaju provesti u djelo. S druge strane, policija baš i ne reagira na sve to, pa se i među organizatore uvukla panika. Sanja Juras iz Kontre se tada dohvatila mikrofona i izjavila 'da se Pride prekida', te da se traži hitna evakuacija sudionika. Ubrzo se pak moglo čuti u razgovorima opkoljenih da policija plan evakuacije uopće nema! Nadalje, nekoliko ljudi mi je reklo da su prije Split Pridea susreli policajce dovedene iz Splita, kako drže karte grada u ruci i pokušavaju se orijentirati, čemu sam i osobno svjedočio kasnije, oko 17.30, kada sam u Dioklecijanovoj ulici naletio baš na pet policajaca koji su se – izgubili. Teško je očekivati da policija odgovarajuće zaštiti jedan demokratski skup ako njeni službenici pojma nemaju ni gdje se nalaze, niti gdje bi trebali ići.

Nema sumnje da je u procjeni i izvedbi policije bilo mnogo propusta i pogreški, namjernih ili ne, zbog čega bi netko u strukturama trebao snositi posljedice. Kontra je nakon svega zatražila ostavku ministra Tomislava Karamarka, što je potez unaprijed osuđen na politički poraz. Ništa bolje se ne bi prošlo ni da se tražila ostavka ravnatelja policije Olivera Grbića, jer njegovu poziciju nije uzdrmalo ni to što ga vlastiti službenici istražuju zbog zloupotreba ovlasti, no čini se da je mnogo pametnije i produktivnije vidjeti čija se zaslužena ostavka zbog svega oko Split Pridea može ostvariti aktivističkim i javnim pritiskom, nego još jednom potvrditi da Karamarkova nikako ne može.

Koliko je bila pogrešna ishitrena odluka bila da se Split Pride prekine, toliko je ispravna bila da se od njeg nakon pola sata odustane te da se održe najavljeni govori i program. Aktivistkinja Kontre Sanja Juras svoj govor nažalost nije iskoristila da se reflektira na sve preživljeno u proteklih sat-dva, nego je izdeklamirala unaprijed naučene rečenice o Obiteljskom zakonu. Inače, treba podsjetiti da je tema Split Pridea bila posvećena istospolnim obiteljima, što se opet pokazuje kao promašena procjena, jer se u Splitu gejevi i lezbijke bore za pravo na postojanje i život, a ne za promjenu nekoliko suhoparnih paragrafa. Kada ti leti kamena kocka prema glavi, to je ipak prvo čime se trebaš pozabaviti, jer zakoni u Hrvatskoj tako često ostaju mrtvo slovo na papiru te se društvo ponajviše mora mijenjati izvan Sabora, na ulici.

Ono što je bilo u srcima svih okupljenih sudionika Split Pridea zato je odlično artikulirala Mirjana Kučer iz Domina, naglasivši da je Gay Pride i borba protiv fašizma i primitivizma, protiv nasilja i mržnje, te da je prvi splitski, unatoč zastrašujućim napadima, ipak uspio. I da ga treba biti i sljedeće godine, kao i svake nakon toga. Emotivan je bio i govor zastupnice Europskog parlamenta, Marije Corneliessen, koja je u Split Prideu marširala unatoč svojoj visokoj trudnoći. Bio je to prelijep prizor, mlada buduća majka koja govori o ravnopravnosti i slobodi, o potrebi da se bori protiv diskriminacije, o važnosti podrške koju na tom putu gejevima i lezbijkama trebaju pružiti svi njihovi sugrađani. U međuvremenu je i policija stvorila kakav-takav plan, pa je počela sustavno čistiti Rivu od huligana, tako da je Split Pride završio zvonkim pjevom Le Zbora, a ne uzvicima negodovanja homofoba i nasilnika.

Dan poslije – reakcije javnosti i političara

Nakon svega što se u Splitu dogodilo, naivan građanin Republike Hrvatske bi mogao pomisliti da će se o svemu oštro oglasiti i državni vrh. U zemljama EU bi zasigurno tako i bilo, no prve reakcije su došle od SDP-ovca Šime Lučina i Vesne Pusić, koji su ispravno detektirali uzroke problema homofobije u hrvatskom društvu te osudili nasilnike i policiju. Premijerka Kosor je, pak, danas, i to nakon novinarskog inzistiranja, osudila 'nasilje prema bilo kome', što u ovoj situaciji ne znači baš ništa. Nije teško zaključiti tko je bio iza nasilja (esktremna desnica i navijači), a prema kome je ono bilo upereno (gejevi i lezbijke, te njihovi podržavatelji), tako da bilo kakva opća osuda ne da nije dovoljna, nego je duboko uvredljiva za sve one ljude koji su prošli pakao Rive. Naravno, odbila je svaku pomisao da ministar Karamarko podnese ostavku. Predsjednik Josipović, pak, tvrdi da se nada da slike nasilja iz Splita nisu 'pravo lice Hrvatske'. Možda i nisu, ali nedoraslost, neprofesionalnost i ravnodušnost policije na govor mržnje, fizičke napade i atmosferu linča definitivno jest.

Još uvijek su rijetki pripadnici domaće političke elite koji razumiju, ako ništa drugo, da ignoriranjem prava LGBT osoba ignoriraju i desetak posto svojih mogućih glasača, kao i da je potrebno jasno izabrati stranu i osuditi konkretno nasilje prema LGBT zajednici. Gejevi i lezbijke iz cijele Hrvatske, kao i svi građani koji su protiv mržnje i nasilja, već 18. lipnja imaju priliku iskazati svoju podršku Split Prideu, kada se održava deseta zagrebačka Povorka ponosa.

Treba se podsjetiti da je i ona započela slično kao u Splitu, ali da se odustalo nije. Isto tako, ne smije se odustati ni u Splitu, jer na drugom Prideu, kao i svakom sljedećem, bit će sve veći broj ljudi u povorci, nego onih koji divljaju izvan. Događaji iz Splita jasno su pokazali jednu važnu istinu: ne bore se gejevi i lezbijke za bilo kakve posebne privilegije ili 'nametanje' (kako se papagajski ponavlja), nego doslovce za vlastite živote. A to je nešto što bi se svaki građanin Hrvatske morao moći razumjeti i podržati.