Većina zapadnih analitičara upozorava kako je američko - iranski rat već započeo samim atentatom na Sulejmanija. Pritom dodaju da je ubojstvo šefa elitnog krila iranske vojske zaduženog za zaštitu režima od unutarnjih i vanjskih prijetnji dovoljno jako bačena rukavica u lice Teheranu za prekid dosadašnjeg tipa neprijateljstva koje dosad nije kategorično potvrđeno otvorenom objavom rata.

Ubojstvo Sulejmanija za Teheran razmjerno je hipotetskoj situaciji da Iran smakne načelnika Združenog stožera vojske, najviše američke vojne dužnosti koja ujedno nosi i dužnost glavnog vojnog savjetnika američkog predsjednika, ministra obrane, Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća domovinske sigurnosti. Iako načelnik Združenog stožera vojske ima veliki utjecaj na administraciju u Washingtonu, on za razliku od Sulejmanija, nema izravnu operativnu odgovornost budući da vlada izravno izdaje naredbe glavnim zapovjedništvom američke vojske, poput onog za Bliski istok (CENTCOM). Tim više je Sulejmanijeva likvidacija drzak udarac preko kojeg Iran neće olako prijeći.

Dobri poznavatelji iranskih prilika ističu da Sulejmanijevo ubojstvo nije samo udar na nacionalni ponos, već izravna prijetnja čitavom iranskom vrhu i funkcioniranju same države koja je po mnogo čemu specifična i samodostatnija od ostalih država u bliskoistočnom okruženju. Teheran se, ukazuju analitičari, nakon atentata na Sulejmanija osjeća primoranim na odmazdu kojom želi pokazati Washingtonu da Iran ne može tretirati kao Irak, no nitko sa sigurnošću ne može ustvrditi kakvog će osveta biti intenziteta, čime je ishod u ionako zapaljivoj i kompliciranoj regiji dodatno neizvjestan.

Ishitrene odluke i neizvjesnost

Prema pojedinim scenarijima, Iran bi mogao izvesti kontranapade koji su dovoljno štetni po Washington, ali istovremeno ne toliko drski i snažni da bi primoralo SAD na još jednu opsežnu vojnu operaciju od koje zaziru obje strane. Washington zna kako je Iran tvrđi orah i da bi njegovo kroćenje moglo završiti još jednim debaklom, dok je Teheran istovremeno svjestan svoje vojne inferiornosti spram Sjedinjenih Država. To dokazuje i dosadašnja dinamika američko-iranskog sukoba prema kojem se ulazak u otvoreni sukob izbjegava koliko je god moguće.

Američke namjere prema Iranu su dosad uglavnom bile nejasne. Ciljevi Washingtona većinom su bili usmjereni na odvraćanje od mogućih iranskih napada, dok su planovi o protjerivanju Irana iz regije ili svrgavanja režima u Teheranu ostali tek na papiru. Obzirom na prošlotjedni dosad neviđeni američki šamar Iranu i sklonost američkog predsjednika Donalda Trumpa naglim i ishitrenim odlukama, neizvjesnost se čini kao najveća prijetnja stabilnosti u najnestabilnijem području svijeta.

Iran je, za razliku od svih svojih bliskoističnih susjeda, osim Izraela i Egipta, regionalna vojna sila s daleko sofisticiranijim vojnim mogućnostima od bilo koje druge zemlje s kojom su SAD dosad ratovale i iz kojih su se na kraju morale povući ili će to tek i učiniti, počevši od Vijetnama preko Afganistana pa sve do Iraka. O tome svjedoče i ocjene generala Johna Abizaida, bivšeg zapovjednika CENTCOM-a i aktualnog američkog veleposlanika u Saudijskoj Arabiji, koji dugi niz godina upozorava da su iranske oružane snage najmoćnija sila na Bliskom istoku.

Sveprisutni Kuds

Riječ je o armiji koja broji 945.000 aktivnih pripadnika kojima treba dodati i 125.000 pripadnika Revolucionarne garde koja, pak, pored kopnenih snaga ima vlastitu ratnu mornaricu i zrakoplovstvo. U slučaju otvorenog rata Amerikanci bi ozbiljno trebali računati i na Basidž, volontersku paravojsku pod zapovjedništvom Revolucionarne garde koja prema zapadnim izvorima broji 90.000 pripadnika, 300.000 rezervista te milijun članova koji mogu biti mobilizirani za rat. Tu je i sveprisutni Kuds kojem je do atentata na čelu bio Kasem Sulejmani, a koji je element specijalnih snaga zadužen za nekonvencionalno ratovanje, a koji je uključen i za pružanje pomoći u obuci raznim militantnim organizacijama širom svijeta. Koliko je Kuds moćan govori i podatak prema kojem ta vojna organizacija za asimetrično ratovanje ima i vlastitu novinsko-izvještajnu agenciju zaduženo za promidžbu.

Prema procjenama vojnih analitičara, iranska odmazda mogla bi biti kreirana upravo u stožeru Kudsa koji je specijalist za asimetrično ratovanje, a koje upravo svojom definicijom određuje stanje na terenu. Asimetrično ratovanje je, naime, rat među sukobljenim stranama čija se relativna vojna moć, odnosno strategija ili taktika značajno razliku. Ono se najčešće povezuje s ratovanjem među nejednakim protivnicima kada manje ili slabije snage moraju koristiti teren, vrijeme, iznenađenje ili određene slabosti većih i jačih protivnika radi ostvaranje svojih strateških ciljeva. Upravo je na tom polju Kuds specijalist sa svojim otprije prokušanim metodama cyber ratovanja, otmica i političkih atentata.

Svi dosadašnji američki protivnici imali su malo uspjeha u korištenju asimetričnih napada kojim su pokušavali prisiliti Washington na odustajanje, baš kao što SAD nikada nisu pronašle pouzdanu strategiju za odvraćanje od asimetričnih napada. Najveći rizik u aktualnoj situaciji predstavlja mogućnost da iransko asimetrično ratovanje dosegne točku u kojoj će se SAD osjećati prisiljenim izravno udariti na Iran. Takav scenarij doveo bi do dugotrajnog sukoba u kojem Iran vojno ne bi mogao poraziti SAD, ali bi ga mogao uvući u najvjerojatnije najskuplji američki rat u povijesti.

Geografska prednost

U Pentagonu su itekako svjesni vlastitog nepovoljnog ishodišnog položaja pri potencijalnoj intervenciji u Iranu koji je s tri strane okružen planinama, dok četvrti ulaz u zemlju priječi močvarno područje. Posljednji koji su osvojili Iran bili su Mongoli, nakon čije su invazije u 13. stoljeću svi drugi osvajači upali u iranski pijesak. Prilikom invazije na Irak 2003. godine, američki vojnici su se bez obzira na svoju nenadmašnu vojnu moć, ipak držali krilatice 'mi prelazimo preko pustinja, ne preko planina', što je ujedno i iskustvo iz dvije godine ranije pokrenute operacije Enduring Freedom u Afganistanu.

>>> Znate li koliko su Amerikanci dosad potrošili na svoje ratove?

U slučaju otvorenog rata, osim brojne vojske i geografske prednosti, Iran može računati i na vlastitu vojnu industriju koju nadzire Iranska revolucionarna garda. Od njezinog preuzimanja kontrole nad proizvodnjom, iranska vojna industrija se značajno proširila, a zbog velikog ulaganja u raketnu tehnologiju, Teheran je vrlo brzo stvorio značajni arsenal balističkih raketa koje mogu dosegnuti svaku američku vojnu bazu u regiji, ali i ciljeve u Saudijskoj Arabiji, Izraelu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ključnim američkim regionalnim saveznicima i glavnim bliskoistočnim oponentima šijitskom Teheranu koji se sa sunitskim Rijadom bori i za prevlast u islamskom svijetu.

Iran već gotovo 30 godina proizvodi vlastite glavne borbene tenkove poput Karrara, koji je svoj put od ideje do proizvodnje prošao put od tek tri godine, a tu je i čitav niz oklopnih transportera i navođenih projektila i balističkih raketa Hut, Kovsar, Fatih-110, Šahab-2, Šahab-3, Sajdžil, Ašura, Fadžr-3 i Gadr-110. Rakete Šahab imaju domet od 300 do 1300 kilometara, a Gadr-110, koji je razvijan paraleleno sa svemirskom raketom Safir kojom je prije 11 godina lasniran satelit Omid, čak 3000 kilometara. Valja spomenuti i podmornice te bespilotne letjelice koje uspješno nadziru Izrael i koje su 2006. godine čitavih 25 minuta špijunirale američki nosač aviona USS Ronald Reagan, pri čemu nisu otkrivene radarima pa su se uspješno vratile u svoju bazu.

U slučaju eskalacije sukoba Iran može računati i na čitav niz saveznika u regiji koje je obučavao upravo Sulejmani. Neki od tih saveznika već su se zavjetovali da će se boriti protiv Sjedinjenih Država kako bi se osvetile za Sulejmanijevu smrt, prije svih šijitske milicije u Iraku koje su se borile protiv američkih snaga u toj zemlji od njihove invazije 2003. godine. Radi se o paravojnim skupinama Asaib Ahl al-Haq, Kataib Hezbollah i vojnog krila organizacije Badr čiji pripadnici su se infiltrirali u redove regularne iračke vojske i policije.

Regionalni jataci

Teheran može računati i na pomoć Hezbollaha sa sjedištem u Libanonu, a koji je svojim gerilskim ratovanjem sredinom 2000. godine prisilio Izrael da se povuče iz Libanona, a Južnu libanonsku vojsku (SLA) na predaju. Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća iranski Kuds je vojno i savjetodavno pomogao Hezbollah koji se smatra odgovornim za brojne sukobe u regiji, a koji u svojem arsenalu ima desetke tisuća projektila usmjerenih na Izrael.

Pomoć bi se mogla očekivati i od sunitskog Hamasa koji djeluje u Pojasu Gaze. Iako je Iran 2011. prestao davati financijsku pomoć Hamasu, vjeruje se kako Teheran još uvijek pomaže Hamasovom vojnom krilu. Aktualni su i jemenski Hutiji – militantna skupina šijitske sekte zejdita koja potječe iz planinskih predjela u pograničnom području sa Saudijskom Arabijom. Nakon što je središnja vlada u Sani pokušala zejditsku vjersku praksu prilagoditi sunitskoj, formiran je otpor koji se još prije 15-ak godina pretvorio u oružani sukob. U te sukobe se, očekivano, uključio i Teheran koji usporedo s Rijadom pokušava zauzeti poziciju dominantne sile na Arapskom poluotoku.

Iako blizak Rusiji i Kini, Iran ne može računati na izravnu pomoć tih velesila koje u pravilu tek žestoko prigovaraju svakoj američkoj akciji izvan njezinih granica. Iran je, podsjetimo, prošlog tjedna zajedno s Rusima i Kinezima izveo zajedničku pomorsku vježbu u Omanskom zaljevu, ali su Moskva i Peking nakon Sulejmanijeve likvidacije zadržale stav kako daljnju eskalaciju sukoba svakako treba izbjeći. Identičan stav Rusija i Kina su zauzele i nakon američke odluke o invaziji na Irak, ali i njezinog uplitanja u Libiju.

Američki saveznici poput Izraela i Europe također su svjesni opasnosti i posljedica koje bi donijela eksalacija sukoba koji tek na prvu loptu podjeća na onu Davida i Golijata. Spremnost Irana na poduzimanje rizičnih akcija vođena je percepcijom da razmjeri američkih prijetnji ne ostavljaju drugog izbora osim rata, no čini se da su sve strane itekako svjesne što bi taj rat donio.