Ranko je završio optometriju, a Aleksandra informatiku. Osim one 'prave' ljubavi, spojila ih je ljubav prema vintage namještaju. Nakon što su u Hrvatskoj podignuli izvrstan che-chairbrand koji su prikazali na nekoliko izložbi, odlučili su otputovati u Kanadu. Pročitajte zanimljiv intervju koji posebice preporučam svima onima koji razmišljaju o napuštanju rodne grude.

  Ranko

  Daca

  Vlaška

  Žuža

MK: Kako je nastao che-chair

Daca: Iz čiste potrebe za stolicama koje su nam trebale prilikom uređivanja našeg stana. Ranko je iz podruma izvadio stolice svoje bake (sadašnja Daca i Ranko) I predložio da ih sami preuredimo. Krenuli smo u potragu materijala za tapeciranje, kupili smo boje za drvo i to je to. Nastale su Daca I Ranko. Prijatelji koji su nas posjećivali su se oduševili a mi smo bili oduševljeni reakcijama.

Ranko: Nakon možda mjesec dana oteli smo i drugu stolicu iz dvorišta na kojem je Žuža (pas) redovito obitavala i tako je krenulo. Uskoro su počele pristizati i odbačene stolice koje smo pronalazili na ulicama i stolice prijateljevih baka. Kroz nekih godinu dana skupilo se stolica i stolica i s obzirom da se u Varaždinu dešavao Špancirfest odlučili smo pokazati ih masi, dobro se zabaviti i poslušati kritike.

MK: Prava je rijetkost da jedan mladi (htjedoh reći bračni) par brije na slične stvari. Tko je u vašem malom, ali slatkom projektu zadužen za što?

Ranko: U Kanadi se to zove common-law relationship, imamo i papir za to :).

Daca: Ranac je veliki zaljubljenik old timera VW, oboje smo 80-to godište tako da volimo Vučka, Zagija, Čazmatrans, Jugoplastiku itd.

Ranko: Daca obožava dizajn 70-ih i nekako se ta ljubav prema starim stvarima još više razvila od kada smo skupa jer smo skužili da nas takve stvari jako vesele.

MK: Restauracijom se ne može svatko baviti, posebice ne kako spada. Pretpostavljam da su potrebni debeli živci, jesam li u pravu?

Daca: Prije svega bi rekla da je potrebna volja i vrijeme. Cijeli proces jako sporo ide jer se ipak većina radi na ruke tako da zna biti fizički naporno. Osim toga, svaka faza iziskuje određeno vrijeme. Primjerice prvi sloj se treba osušiti da bi se mogao nanjeti drugi pa onda opet lagano šmirglanje, pa lakiranje itd. Ali kad znaš da imaš kombinaciju u glavi, a u biti nisi ju vidio u realnosti dok se sve na završi, je jako uzbudljivo.

Ranko: Za svaku našu stolicu trudimo se naći što finije i kvalitetnije materijale, a unutrašnjost je kompletno nova.
Drugim riječima foteljica je kompletno nova, samo zadržavamo njezin prvobitni dizajn. Želimo spojiti stari dizajn sa današnjim dobom i pokazati da su te stolice bezvremenske.

MK: Gdje nabavljate namještaj?

Ranko: Gdje god stignemo; od prijatelja, rođaka, buvljaka itd. Sada nam već pristižu I mailovi gdje nam ljudi nude stolice za otkup. Ovdje u Kanadi sve se većinom nabavlja preko Craigs liste i garage saleova

MK: Pretpostavljam da se ovim ne bavite da bi zaradili. Ali ipak, zaradite li šta?

Daca: Trudimo se zaraditi i vjerujemo da će ljudi znati prepoznati naš trud i kvalitetu.

Ranko: U svaku stolicu se uloži jako puno novaca i još više vremena. Primjerice odete li u tapetarsku radnju samo tapeciranje fotelje će vas ispasti od 100 - 300 eura, bez materijala i bez resatauracije drveta. Isto tako materijal možete kupiti u rasponu od 5 – 300 eura za 1m ovisno o kvaliteti materijala, a za svaku vam stolicu treba barem 2 m. Tako da treba uložiti dosta vremena u stvaranje ideje, traženje materijala, pripreme obrade i na kraju tapeciranje kod našeg majstora Mirkeca. :)

MK: Posljednjih godinu dana živite u Kanadi. U Hrvatskoj je upravo vrijeme prijava za radne dozvole (koje ste i sami lani dobili), za tu po mnogima ‘obećanu zemlju’. Kako ste se vi odlučili otići?

Daca: Iako je prvenstveno cilj bila Kalifornija jer sam ja već živjela tamo, zbog ekonomske situacije u Americi bilo je teško dobiti radnu dozvolu. Agencija (BHV) preko koje sam tada putovala u Ameriku, imala je program koji je nudio radnu dozvolu na godinu dana ali za Kanadu. Ranko se počeo jako zanimati i na kraju je definitivno odlučio da ide u Kanadu.

Ranko: Kako smo nakon par izložbi s našim che-chairom uvidjeli da postoji interes ljudi za takvim tipom namještaja, Daca mi se odlučila priključiti. Smatrali smo da ćemo lakše doći do iskustva negdje vani, pošto to u Hrvatskoj, uz naše redovne poslove, nije nikako bilo moguće.

Daca: U Kanadi smo lakše dobili novu priliku i iskustvo nego u Hrvatskoj. Kanadu vidimo kao naše obrazovanje za che-chair. :)

Daca i Ranko često otputuju svojim starim VW oldtimerom istražujući prirodne ljepote kojma Kanada itekako obiluje.

MK: Opišite nam kakav je život u Kanadi, čisto da naši čitatelji (koji se dvoume otići ili ne) mogu dobiti nekakvu sliku.

Daca: Mi smo se odlučili za Vancouver iz razloga što je najtopliji grad u Kanadi, i željeli smo steći iskustvo u branši vintage mode i namještaja koji je ovdje dosta jak.

Ranko: Vancouver je grad koji je pun različitih ljudi i kultura, lijep je i lagodan za život. Grad je to u kojem su se sastale sve svjetske kulture i rase s ultra visokim standardom i rezerviranošću prema okolini. Kanađani su, kao i klima, relativno hladni, ali izuzetno fini, divni i krasni, baš kao priroda koju imaju. Vancouver je okružen planinama i na žalost svi oblaci zapnu na njima pa je dosta kišno i tmurno tijekom jeseni i zime.

Daca: Najviše su nas oduševili javni prijevoz i outdoor sportovi; golf tereni, nautika, slobodno penjanje, brdski biciklizam, skate, longboarding itd.
Po gradu su odlične biciklističke staze koje koriste biciklisti, roleri, skateri i longboarderi tako da Ranko putuje longboardom na posao, a ja biciklom.

MK: Kakve su plaće?

Daca: Radi se dosta kao i svuda, ali se i plaća, na vrijeme i to dva puta mjesečno. Mogu reći da smo u godinu dana provedenih ovdje uspjeli nešto i ušparati od čega smo kupili nešto vintage namještaja i otputovali u Los Angeles.

MK: Bavite li se svojim hobijem tamo?

Daca: Do prije mjesec dana imali smo iznajmljeni workshop i davali smo uslugu restauriranje i refinishinga. Ovdje je takav oblik posla jako tražen i cijenjen kao i svaki zanatski rad.

Ranko: Moramo se pohvaliti da je kroz našu ‘radionu’ procirkuliralo već 10-ak stolica, 2 vrtne ležaljke, pa čak i stolovi od malih do blagovaonskih za 12 osoba. A telefon sa novim upitima zvoni nam svakodnevno.

MK: Kakvi su vam planovi, razmišljate li o povratku u Hrvatsku?

Daca: Na početku nam nije bio plan ostati jer smo imali radnu dozvolu samo na godinu dana. Međutim, nakon godine dana provedenih ovdje uvjereni smo da ćemo lakše pokrenuti posao doma u Hrvatskoj ako još neko vrijeme provedemo u Vancouveru.

Ranko: Mislim da u današnje vrijeme pokretati vlastiti posao u Hrvatskoj zahtjeva velika financijska ulaganja i ulazak u kredite, a to svakako želimo izbjeći.

MK: Kakvi su planovi s che-chairom

Daca: Uskoro dolazimo u Hrvatsku jer imamo nekoliko projekta koji su nam se nakupili za vrijeme dok smo boravili u Vancouveru.

Ranko: Nakon što ih završimo vraćamo se opet na neko vrijeme u Kanadu jer su nam produžili radnu dozvolu za još dvije godine. Che-chair svakako vidimo kao jedan obiteljski business. ☺

Krajem pretprošle godine sam s užitkom sudjelovala u maloj, ali slatkoj che-chair promotivnoj kampanji koju je fotkao Petar Borovec, a za koju styling potpisuje Ana Bacinger

Che-chair ima svoju web i facebook stranicu.

Photos: Luka Nižetić, Petar Borovec, privatni album