'Više od dvije tisuće godina dijeli nas od vremena u kojem je na Apšeronskom poluotoku nastalo malo naselje na mjestu na kojem plamen izbija iz zemlje i ubrzo postalo jedno od glavnih vjerskih središta na istoku, napučen trgovački grad, a potom i neosvojiva tvrđava. Baku je od davnina bio raskrižje karavanskih putova. Bio je poznat u mnogim zemljama kao bogat grad i velika luka na Kaspijskom jezeru, kroz koju je prolazio Put svile', piše azerbajdžanski magazin IRS koji se bavi proučavanjem kulturne baštine.

Srce Bakua je Unutarnji ili Stari grad (Ičarišahar). To je povijesni i arhitektonski rezervat u srcu glavnoga grada. Površina mu je 221.000 kvadratnih metara. Ičarišahar je s tri strane omeđen zidinama dvorca, a na četvrtoj strani izlazi na Kaspijsko jezero.

Međutim njegova veličina nije spriječila to da se u njemu smjeste deseci povijesnih spomenika, od kojih su tri - Stari grad, Širvanšahova palača i Toranj djeva - na popisu svjetske baštine UNESCO-a od 2000. godine. Niz uske i drevne ulice nanizani su stare kuće, hoteli, muzeji, galerije, restorani, trgovine i kafići. U Starom gradu stalno živi 1500 obitelji, a dnevno ga posjeti 50.000 turista.

Veličanstvene gradske zidine visine do 10 i širine do 3,5 metara čuvale su mir Bakua. Bile su ojačane sa 70 vojnih tornjeva polukružnog oblika (sačuvano ih je 25) sa zupcima na vrhu. Na njima je natpis na arapskom jeziku koji glasi: 'Izgradnju gradskog zida naredio je uzvišeni, mudri, pravedni i pobjednički melik, koji se borio za vjeru, ponos religije i države, podršku islamu i muslimanima, najveći Hakan, veliki širvanšah Abu al Koja Minučir.' Vladao je od 1120. do 1160. godine, piše IRS Journal.

Godine 1608.-1609. vladar Bakua Zulfugar Kan izgradio je drugi red zidina na udaljenosti 10-12 metara od starih utvrđenja. Okomita na zid koji je grad štitio s morske strane, još su dva zida vodila do mora, stvarajući sigurno utočište za brodove koji su pristajali u luci.

Prilaze s mora štitio je i dvorac Bajil sagrađen po nalogu širvanšaha Fariburza III. 1234. godine. Na tlocrtu je to građevina nepravilnog oblika izdužena od sjevera prema jugu, dužine 180 i širine 40 metara. Dvorac je bio opasan visokim zidinama ojačanim kulama.

Kroz vanjski zid probijeno je nekoliko vrata. Iznad njih, odakle je počinjao put do drevne prijestolnice Širvan – Šamaki, stoji bareljef koji prikazuje dva lava i glavu bika okružene dvama diskovima - Suncem i Mjesecom. Prema njemačkom putopiscu Engelbertu Kaempferu, koji je posjetio ova mjesta 1683. godine, sadržaj grba jasno svjedoči o njegovim zoroastrijskim korijenima.

Klima Apšerona sa svojim prodornim vjetrovima i ljetnim vrućinama na mnoge je načine definirala značajke arhitekture Ičarišahara. Zavojite ulice te brojne slijepe ulice zimi su prigušivale nalete ledenog vjetra, a u ljetnim mjesecima prevladavao je duboki hlad od tijesno zbijenih jednokatnica i dvokatnica. Takav tlocrt također je pomagao u obrani grada. Ako bi se neprijatelj uspio probiti u grad, takav bi tlocrt usporio i odgodio napad, što bi omogućilo stanovnicima da pobjegnu kroz druga vrata ili podzemne tunele iskopane ispod grada.

U dijelu Staroga grada okrenutom jezeru nalazi se toranj neobična oblika. Nosi ime Giz-Galasi (Toranj djeva). Postoji čak i teorija da je on zapravo jedan od prvih monoteističkih hramova vatre.

Pretpostavlja se da je toranj građen u dvije etape. Donji dio, do visine od 13,7 metara, građen je u 8.-7. stoljeću prije Krista, dok mu je cjelokupna visina gotovo 30 metara. Debljina zidova u podnožju iznosi pet metara. Giz-Galasi se sastoji od osam razina, od kojih je svaka bila pokrivena kamenom kupolom s okruglim otvorom u sredini. Razine su bile povezane stepenicama izdubljenim u debelim zidovima. Unutar Tornja djeva nalazi se bunar dubine veće od 30 metara. U 12. stoljeću je obnovljen, o čemu svjedoči natpis na kufskom pismu: 'Toranj Gulla Mesuda ibn Davuda'. Povjesničari vjeruju da je rekonstrukcija izvršena po nalogu širvanšaha Aksitana I., koji je učinio Baku glavnim gradom svoje države 1191. godine.

Giz-Galasi je mogao primiti do 200 ljudi i očito je bio središte utvrđenja. Njegov oblik i činjenica da je toliko udaljen od pročelja tvrđave potaknuli su znanstvenike na pretpostavku da je služio i kao svjetionik koji je obilježavao ulaz u luku.

Izgradnja palače započela je u 12. stoljeću, no glavni dio dovršen je tek u prvoj polovici 15. stoljeća. Rezidencija vladara Širvana nije tako velika. Međutim njen položaj na tri terase omogućio je arhitektima da sagrade velik broj zgrada i objekata, od kojih se svaki može smatrati izvrsnim primjerom islamske arhitekture. Rezidencija sadrži dvorane za službene prijeme, divanhanu – sastajalište za visoke dužnosnike, privatne odaje širvanšaha, džamiju u palači s visokim minaretom i mauzolej Sejida Jahje Bakuvija, dvorskog učenjaka.

Širvanšahovi su bili veoma bogati. Njihove palače čuvale su blago čija je vrijednost neprocjenjiva. Ali kada su safavidske snage zauzele Baku 1501. godine, palača u Ičarišaharu je opljačkana. Unikatno oružje, oklopi, nakit, tepisi, dragocjene brokatne tkanine, rijetke knjige i posuđe od srebra i zlata odneseni su u Tabriz. Danas se blago širvanšahova čuva u muzejskim zbirkama u Turskoj, Iranu, Britaniji, Francuskoj, Rusiji i Mađarskoj.

Konture i struktura grada dobivaju svoj konačan oblik u 15. stoljeću. Ičarišahar se sastojao od devet četvrti koje su imale svoja posebna imena povezana s djelatnošću stanovnika u njima. Od 10. do 13. stoljeća razvijali su se zanati kao što su tkanje tepiha, predenje i izrada nakita, stolarstvo, proizvodnja stakla i keramike te kožarska djelatnost.

Baku je bio tipičan orijentalni grad. Kuće, uglavnom jednokatnice, doslovce su priljubljene jedna uz drugu. No postojale su i dvokatnice te su obično bile u vlasništvu bogatih. Prizemlja su se obično koristila u poslovne svrhe ili kao trgovine. Obitelji su živjele na drugom katu. U dvorištima je bio uređen mali vrt. Ulice su uglavnom bile popločene kamenom, što je olakšavalo njihovo održavanje.

Najstarija građevina u Starom gradu je džamija s minaretom pod nazivom Sinig gala (Slomljena kula). Natpis na ulazu u džamiju glasi: 'Sagradio majstor Muhamad ibn Abu Bakir 1078. godine'. Vjerske islamske objekte predstavljaju i male kvartovske džamije: Gilejli (1308.), Čin (1375.), Mola Ahmad (14. stoljeće), džamija Šeika Ibrahima (1415.) i džamija Mirze Ahmada (1347.).

Od 10. do 15. stoljeća Baku je izvozio naftu, sol, bojadisarski broć, svilu i drugu robu. Grad je trgovao sa Zlatnom Hordom, Velikom Kneževinom Moskvom i europskim državama. Brojne drevne strane kovanice, koje su arheolozi pronašli tijekom iskapanja u Starom gradu, još su jedna od potvrda aktivnog sudjelovanja Bakua u trgovini na Putu svile. Značenje Bakua kao najprikladnije luke na Kaspijskom jezeru zabilježen je u srednjovjekovnom Katalonskom atlasu svijeta sastavljenom 1375. godine.

Trgovci su boravili u brojnim karavan-sarajima, u kojima su postojale prostorije za skladištenje robe, razonodu, trgovinu, pa čak i podzemne staje. Nekoliko tih srednjovjekovnih hotela i danas postoji u Starom gradu, uključujući Kanov karavan-saraj (12. stoljeće), Multanijev karavan-saraj (15. stoljeće), Bukarin karavan-saraj (15. stoljeće) i Gasimbajin karavan-saraj (17. stoljeće).

Prema UNESCO-u, gradski kompleks Ičarišahar je 'slavna i jedinstvena povijesna urbana cjelina i kao takva urbanistički model koji odražava kulturu Zoroastera, Sasanidskog Carstva, Arapa, Perzijanaca, Širvana, Osmanskog Carstva i Rusije'.

'Godine prolaze i pretvaraju se u stoljeća, no svjetla Tornja djeva i dalje ostaju upaljena noću, pokazujući mornarima put kući kroz oluje i loše vremenske uvjete, a moćne kule Staroga grada uvijek su na straži i čuvaju spokoj građana', piše IRS Journal.