To je sasvim iluzorna ideja, prokomentirao je Vladimir Ferlih, docent na Likovnoj akademiji u Osijeku, ideju osječkih gradskih vlasti da taj grad 2020. postane Europska prijestolnica kulture. Osijek je, primjerice, grad u kojem se dvadesetak godina ne može otkriti tko je digao u zrak spomenik žrtvama fašizma u, koje li ironije, parku nazvanom Park kulture. To je grad iz kojeg kulturnjaci – bježe, tvrdi pak Saša Anočić, redatelj 'izbjeglica' iz Osijeka, koji sada uspješno stvara u zagrebačkom kazalištu Trešnja
Grupica domoljuba minirala je spomenik žrtvama fašizma u Parku kulture u Osijeku, negdje u jesen 1991. godine. Žestoka eksplozija raznijela je skulpturu muškarca i žene u komade, a jedna glava kao topovska kugla razbila je izlog ljekarne preko puta ulice Europske avenije, lansiravši Osijek u blistava desetljeća novokomponirane kulturne stvarnosti. Da li su se krhotine u postolju uklesanog stiha Alekse Šantića 'I kad nam muške uzmete živote, grobovi naši borit će se s vama' ikome obile o glavu, još ne znamo, jer do danas traje intenzivna potraga za počiniteljima.
Nije prošla ni 21 godina otada, a Osijek ima novi kulturni projekt. Gradska uprava podnijet će kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture 2020. žiriju Europskog vijeća, najavili su nedavno gradski čelnici nakon posjeta Bruxellesu gdje su se o tome informirali u Europskoj komisiji. Tportal je ispitao mišljenje stručnjaka u kulturi, koji se od muke hvataju za glavu.
Prva misao Vladimira Freliha, docenta na Odsjeku za likovnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku, bila je da je ovaj grad kao Europska prijestolnica kulture sasvim iluzorna ideja.
'Naprimjer, u gradu nema nijednog kustosa zainteresiranog za suvremenu umjetnost, gradska uprava nema specijaliziran odjel za kulturu, glavna kulturno-umjetnička priredba Osječko ljeto kulture tradicionalno je promašaj. Da ne nabrajamo dalje, kandidatura Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture nema smisla', kaže Frelih.
Marijana Bošnjak, direktorica Kinematografa, jedina dva kina u gradu s umjetnički vrijednim programom, može govoriti o sasvim praktičnom iskustvu kulturnog djelovanja u slavonskoj metropoli. Grad Osijek blokirao je lani račun kina zbog duga za spomeničku rentu, protivno tumačenju tadašnjeg ministra kulture Jasena Mesića, iako su Kinematografi sredstva od spomeničke rente sustavno ulagali u opremu i restauraciju zgrada, inače kulturnih dobara. Oporavili su se tek ove jeseni i nastavili projicirati, prvo ciklus talijanskog i brazilskog filma, naravno, u suradnji s institucijama tih zemalja.
'Nijedna gradska vlast dosada nije pokazala interes za našim radom, za razliku od ambasada svih stranih zemalja, fondova Europske unije, ministarstava i udruga koje koriste naše prostore i obogaćuju kulturni program', priča Bošnjak. Voljela bi da je Osijek grad kulture kao što je, kaže, nekad i bio, ali okolnosti govore drugo. Dokaz nalazi u bespovratnim odlascima osječkih umjetnika i kulturnjaka u gostoljubivije krajeve.
Osječkog redatelja Sašu Anočića zatičemo na radnom mjestu ravnatelja zagrebačkog Gradskog kazališta Trešnja. Oduševljen je isprva najavom ulaska njegovog rodnog grada u kulturno društvo Stockholma, Genove, Atene, Glasgowa, Krakova, nekih centara što su projekt Europske prijestolnice kulture iskoristili za procvat i obnovu svog života. Ubrzo, prisjeća se da je prije desetak godina doslovce morao pobjeći.
'Morao sam pobjeći iz Osijeka kada su nas optužili, kolegicu s kojom sam pokretao kazališni projekt 'Barutana' i mene, da smo ukrali milijarde. Ne milijune, milijarde. Moja predstava 'Aljaska Jack' bila je hit na repertoaru osječkog HNK-a, ali tadašnja uprava neobjašnjivo ju je skinula, premda je bio rasprodan sljedeći termin', navodi Anočić.
Ne želi dublje prisjećanje te epizode, ali kaže da je rad postao nemoguć. 'Sada sam im zahvalan jer radim bolje nego ikada.'
Dušu je istresao i Igor Rogina, pisac i danas voditelj odnosa s javnošću GD Histriona, a nekad ravnatelj kazališta Vedra scena (koje se kasnije zvalo Muka po tragovima i TeatarKRAJvrata), jedinog privatnog kazališta u Osijeku s vlastitom pozornicom. Roginovo kulturno iskustvo zaista je bilo muka, ispričana u njegovoj knjizi znakovitog naslova 'Radilo se o preživljavanju, tada...'.
S olakšanjem odlaska i izgradnje zagrebačke karijere, Rogina više nije ni ljut ni ogorčen. Pomirbeno kaže da je djelovao u nezgodno vrijeme Osijeka, bio premlad i hirovit, a naletio na učmale institucije.
'Ne mogu reći da su sva iskustva negativna. To nikako ne mogu reći, ali mislim da su sve, ali baš skoro sve komunikacije sa za to nadležnim institucijama, ne daj bože Gradom, a i Županijom (doduše manje, ali i tu je vladalo svašta), bile neugodne, iritirajuće i u najmanju ruku mučne... Te službenice kao da su tada služile tamo da ti zagorčaju život. I to u rukavicama... Da, evo, ne pretjeram, sjećam se samo jednog jedinog lijepog iskustva s tadašnjim predsjednikom Gradskog vijeća: Alenom Prnjatom. Čak mi ni komunikacije s profesorom Kramarićem nisu išle, premda sam bio njegov, ako nikakav drukčiji, onda neloš student. Do gospodina Đapića uspio sam jednom doći, a gospodina Bubala nisam imao prilike upoznati. A znam da su slično prolazili još mnogi koji su se u Osijeku pokušavali baviti kulturom i umjetnošću. Zagreb je, naprimjer, po tom pitanju puno otvoreniji od Osijeka. Struktura pruža više', poručuje Rogina.
Stanje u uredima, tvrdi povjesničar Zdenko Samaržija, nije slučajno, jer se birokracija gomila zajedno s fabriciranjem sadržaja. 'Taman i da otkrijemo veliko arheološko nalazište u središtu grada, u najboljem slučaju pretvorili bi ga u muzejski eksponat, bez ikakve koncepcije projekta. Recimo, pokazatelj našeg nerealnog uvida u stanje je kandidatura Tvrđe za listu UNESCO-a. Brljotina', rekao je.
Veseli ga jedino neistraženost povijesti, pa tako i kulturne, Osijeka i okolice. Razgovarali smo nakon što se vratio iz Istanbula gdje je istraživao povijesne izvore o Slavoniji. 'Možemo ponuditi partnerstva u istraživanjima. Prvo moramo nešto spoznati da bismo na tome gradili novo', objašnjava Samaržija.
Ali neka bi istraživanja mogla biti i bolna. Na što i koga bismo nabasali da otkrijemo kamo su, kako i s kime nestali gradski spomenici 1991. godine? Ljiljanka Mitoš-Svoboda, novinarka iz Press centra za okoliš, čula je od svoje kuće onu noćnu eksploziju s početka teksta. Nestajali su zatim spomenici Veljku Vlahoviću s promenade, bista Ive Lole Ribara ispred zgrade gimnazije u Tvrđi, Božidaru Maslariću ispred Pedagoške akademije (danas Filozofskog fakulteta), spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu ispred Šećerane.
'Na glavnom trgu devastirana je 'Grupa građana', prvo postavljanjem ružnog spomenika Anti Starčeviću, a onda povratkom na trg, ali ne na centralno mjesto kamo pripada', upozorava Mitoš-Svoboda.
Ispred među građanima omiljenog spomenika Augustu Cesarcu, popularnijeg 'Šetača', prije desetak godina podignut je niz višemetarskih željeznih stupova kao nejasna počast žrtvama Domovinskog rata, koje i dalje nemaju dostojno spomen-obilježje u gradu, a ova je zbog čudnog izgleda dobila nadimak 'radijatori'. Recimo i da instalacija 'Crveni fićo', umjetnički debi šefa osječke HVIDRA-e, umjesto da bude dostojno obilježje pobjedi u Domovinskom ratu, uveseljava djecu koja mu po krovu skaču, a i autora duhovitog bloga 'Crveni fićo preporučuje'.
Naši sugovornici tvrde da gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Krešimirom Bubalom temeljito treba razmisliti o kulturi u gradu, istražiti mogućnosti i vrijednosti, izgraditi institucije i angažirati stručnjake, zadržati ih i omogućiti im kreativan rad. 'Trenutno nema razloga da netko, naprimjer iz Mađarske, zbog kulture dođe u Osijek', kaže Mitoš-Svoboda.Obrnuto je bilo 2010. godine kada je dvostruko veće središte Pečuh bio Europska prijestolnica kulture, iako se tamo pokazalo koji je to zahtjevan projekt.
'Treba pogledati što je urađeno u Pečuhu 2010. i sada u Mariboru, gradovima koji su jednako nepromišljeno pokušali ostvariti ovaj projekt. Pečuh, mnogo veće kulturno središte od Osijeka, doživio je debakl zbog promjena vlasti, igrom slučaja. Od uprave s vizijom spali su na vlast koja je klijentelistički zapošljavala kulturnu administraciju. Dio sredstava morali su vratiti, a neki projekti tek nedavno su završeni.
Maribor, aktualna Europska prijestolnica kulture, potpuni je promašaj', ocijenio je Frelih.Unatoč ružnim iskustvima iz prošlosti Anočić bi se odazvao pozivu u kulturne projekte u Osijeku: 'Naravno, volim svoj grad i želio bih doprinijeti unapređenju njegove kulture. Ali više ne mogu govoriti o povratku.'Dakle, Zagrepčani su dobili kulturni kadar koji Osječani nisu znali zadržati. Zato je od sada do 2020. godine najvažnije kolik će biti broj stručnih putnika u vlakovima i ostalim vozilima u dolasku, a kolik u odlasku iz grada.