Penzije padaju, poslodavci režu troškove, a spomenuti 'sixtysomethings' odgovaraju pokretanjem vlastitih biznisa. Camille Ortega McLean počela je prodavati pekmeze i slastice u lokalnom seoskom dućanu u Northamptonshireu. Nakon tri godine novog posla, tvrdi da joj ne pada na pamet da ode u penziju: jedan od njenih specijaliteta je 'marmelada s kubanskim motivima'- malo ruma u smjesi.

'Kad ljudi ostare, ovakve stvari daju energiju, razlog da se nastavi', kaže gospođa Ortega McLean, koja namjerava dalje razvijati svoj biznis.

Rood Shreeve u kasnim 50-ima se iz izadavaštva biznisa prebacio u vođenje kluba koji nudi prostorije za poslovne sastanke, jer je shvatio da se mnogi poslovni sastanci u Londonu odvijaju u, po njemu, neprikladnim restoranima i kavanama.

Istraživanje Standard Lifea pokazuje da je broj ljudi koji žele raditi u penziji u naglom porastu. Oko 40 posto odraslih u dobi od 46 do 65 godina želi nakon umirovljenja nastaviti s radom, ali pod vlastitim uvjetima. U generaciji njihovih roditelja samo je 15-ak posto ljudi imalo takve stavove. Trend takvog razmišljanja izraženiji je među bogatijim slojevima, i to sedmerostruko u odnosu na raspoloženje generacije njihovih roditelja.

U Velikoj Britaniji poslodavci mogu prisiliti zaposlenike na umirovljenje sa 65 godina, što u teškim danima po otočku ekonomiju neki od njih i koriste.

'Ekonomski gledano, nije mudro micati ljude s radnog mjesta samo zbog njihove dobi. Stariji radnici daju važan doprinos ekonomiji i imat će vještine i iskustvo potrebno za pospješivanje oporavka', kažu u centru Age concern. Psiholog Honey Langcaster-James upozorava, pak, da prisiljavanje aktivnih ljudi da uspore svoje živote nakon 65. godine može loše utjecati na pishofizičko zdravlje. Osim toga, mnogi od starijih ljudi u Velikoj Britaniji imaju više slobodnog vremena, a počesto i neko nasljedstvo s kojim mogu krenuti u poduzetništvo.