'Nisam ja Batman, pa da interveniram unaprijed. Ovo je bila viša sila', rekao je Milan Bandić ovaj tjedan nakon što je propao dio Slavonske avenije u Zagrebu i izazvao veliki kaos u prometu. Šokantan događaj, kada je na najprometnijoj gradskoj prometnici preko noći nastala rupa duboka sedam metara, nagnala je gradonačelnika da evocira svoju najglasovitiju izjavu, tri godine staru: 'Nisam ja Batman da lovim pahulje u zraku.'

Tada je također reagirao na neprilike nastale zbog 'više sile' – silnog snijega koji je zime 2012/13. zatrpao grad i koji je jedva bilo moguće raskrčiti. Muke zagrebačkih gradonačelnika sa snijegom nisu od jučer. Milan Amruš, gradonačelnik 1890/92. i 1904/1910, bio je zloglasan zbog svoje škrtosti i nije želio iz gradske blagajne plaćati čišćenje snijega. Govorio je: „Bog ga je dal, Bog bu ga zel.“

Bog je kriv i za rupu na Slavonskoj aveniji. „Možemo kriviti mene ili dragog Boga. Evo, ja ću prihvatiti da sam 50 posto kriv“, rekao je Bandić. Za političare nije neobično da su im krivi drugi. Na Bliskom istoku za sve je kriv Veliki Sotona (SAD) i mali Sotone (Britanija, Francuska itd), Kim Jong-unu krivi su također Amerikanci, Hitleru su bili krivi Židovi, Sovjetskoj Partiji međunarodna reakcija… I u demokraciji je uvijek netko kriv, obično prethodna nesposobna vlada, dok će aktualna vlada biti za sve kriva idućoj – takva je ljudska priroda, najvažnije je odgovornost prebaciti na drugoga.

Milan Bandić je genij političke retorike, i trenutno je prvi u Hrvatskoj u toj disciplini. Tajna njegova uspjeha je što koristi samo nekoliko jednostavnih, ali vrlo efikasnih strategija – kao u onoj reklami za pivo koje se reklamira kao najbolje na svijetu, a sastoji se od samo četiri sastojaka. Glavni sastojak Bandićeva političkog govora je retorička figura koja se zove 'impossibilia', a, kako joj i samo ime kaže, pokazuje da je nešto nemoguće. Na toj figuri utemeljeni su svi animirani filmovi – čiji junaci mogu bez ikakvih posljedica biti raskomadani, spljošteni, spaljeni ili izudarani – a mi je koristimo kada kažemo, npr. 'to će biti kad na vrbi rodi grožđe'.

Kako to funkcionira u politici? Kada Zagreb bude zatrpan snijegom, gradonačelnik kaže: 'Pojest ćemo snijeg!' Naravno, nitko od njega niti traži niti očekuje da pojede snijeg, nego da organizira službu čišćenja. Budući da je javno od sebe zatražio nemoguće, nitko ga ne može pozvati na odgovornost kada to ne postigne. U tome je trik: svi znamo da gradonačelnik nije Batman, pa onda nećemo niti tražiti od njega batmanske podvige. Bandić je uz rupu na autoputu rekao i da će 'dubiti na trepavicama' (a nećemo ni to tražiti), a mogao je reći i da će se zapaliti ako to ne bude riješeno, da će skočiti s nadvožnjaka ili odjenuti tange – što je sve već bio govorio u raznim slučajevima kad je nešto pošlo po zlu.

Sama po sebi ta figura ne bi bila uspješna da je Milan Bandić ne izgovara kao da je na izmaku snaga. Njegov izgled posvemašnje iscrpljenosti u skladu je s njegovim imidžom čovjeka koji se svakih pola sata nalazi na drugom mjestu, koji rano ustaje, džogira, trči maraton, nosi svijeće u procesiji, penje se na Sljeme i koji je obišao svaki zakutak grada. Tu su formulu – opisano je u knjizi Nenada Ivića 'Napulj i druga imaginarna mjesta' u izdanju Gordogana iz Zagreba – uspješno primjenjivali rimski carevi.

Gužve na Slavonskoj su svakodnevne. Video: Borna Filić / Pixsell

Ne nasjedajmo holivudskoj inscenaciji imperatora u trijumfu, iako je bilo i toga. Careva je svakodnevica bila banalnija. Iako su se službeno smatrali bogovima, nisu zbilja vjerovali u to ni oni ni njihovi podanici. Pa da bi opravdali to što su najvažniji u carstvu, i stekli legitimitet, navukli su na lice izraz patnika, smrtnika koji na leđima nosi teret odgovornosti za milijune podanika – mada su u stvarnosti od jutra do mraka samo čitali dokumente i potpisivali ih. Da bi se ta birokratska rutina (prekidana tek vojnim pohodima, na koje Bandić ipak ne može računati) nekako učinila slavnom, carevi su poduzimali divovske gradnje: kupališta (Bundek), koloseumi (Arena), kazališta (MSU), ceste (Domovinski most), akvedukti (fontane), tržnice (shopping centri) – ili bi pak organizirali cirkuske igre (Snježna kraljica). Te bi gradnje dvorski kroničari isticali kao najveća postignuća njihove vladavine – poput termi u slučaju Karakale ili Dioklecijana – ali bi te iste gradnje protivnici careva osuđivali jer su značile povećanje poreza i praznile bi državnu blagajnu.

Da će s podzemljem biti problema i u budućnosti, najavio je Bandić čim se otvrila prva rupa: 'U Zagrebu ima više tisuća kilometara cesta. Može se sutra dogoditi u Sesvetama'. Druga rupa se 'dogodila', međutim, u blizini prve, na Horvaćanskoj cesti. U tolikom gradu nemoguće je da ništa ne pođe po zlu, pogotovo s tolikim cijevima pod zemljom. Zagrebačka kanalizacija ingeniozno je konstruirana u 19. stoljeću tako da se sve otpadne vode slijevaju u kanalizirane sljemenske potoke, čime se sustav gotovo sam čisti i održava, iako ima dvije tisuće kilometara. Tome valja pridodati još 3500 kilometara vodovoda, uglavnom izgrađena u 20. stoljeću. No ti su sustavi, nakon stoljetne uporabe, u lošem stanju, i to u cijeloj Hrvatskoj. Anto Bajo i Branimir Filipović objavili su 2008. u Newsletteru Instituta za javne financije analizu koja je pokazala da je 2005. u zemlji isporučeno samo 259 milijuna m3 vode, iako je bilo iscrpljeno 440 milijuna. Najveći gubici vode bili su baš u Zagrebu i okolici, golemih 66 milijuna m3. Njihova je procjena bila da Hrvatska na šupljim cijevima izgubi čak 0,9% BDP-a, odnosno 2,1 milijardu kuna. Današnja je procjena Gradskog vodovoda da se gubi 47% vode. Što se više vode gubi, to je njena cijena veća: u Zagrebu je cijena vode za kućanstva 2005. bila 6,62 kune za m3, 2008. 11,22 kune, a sada je više od 15 kuna – no ne ide sve Gradskom vodovodu nego lavovski dio uzimaju Hrvatske vode. Ukratko, ne radi se o „višoj sili“, nego o epohalnom tehničkom projektu koji zahtijeva veliki nadzor i enormna sredstva. I nije kriv Bog, nego ljudi, a problem se ne može riješiti zgodnom doskočicom, nego znanjem, radom i ulaganjem.

To što je zbog urušavanja ceste dao veliki broj vrlo živopisnih izjava, govori da je Bandić veoma zabrinut zbog situacije. Toliko da je potegnuo i svoje najmoćnije retoričko oružje – Batmana. Ali podzemlje se giba, i nitko ne zna što se ondje zbiva – dok rupa ne počne gutati.