Riječ je o dva odvojena i potpuno različita slučaja koja pokazuju da zakoni imaju rupe, nisu savršeni te da teško to i mogu biti. Poliklinika Medikol je, podsjetimo, od države dobila posao vrijedan 48 milijuna kuna bez javnog natječaja, a na ime poreznog duga duguje gotovo deset milijuna kuna.

U normalnoj situaciji priča oko pretraga uz pomoć PET/CT uređaja išla bi preko javne nabave, a da je kojim slučajem bilo tako, Medikol ne bi smio biti uzet u ozbiljno razmatranje jer Zakon o javnoj nabavi u članku 67. jasno popisuje da se porezne dužnike treba isključiti iz natjecanja.

Međutim u HZZO-u, s kojim je Medikol sklopio ugovore, kažu kako 'u slučajevima u kojima se temeljem praćenja listi čekanja na određene dijagnostičke i terapijske postupke utvrdi značajno produljenje čekanja HZZO može, bez raspisivanja natječaja na zahtjev Ministarstva zdravlja, interventno ugovoriti provođenje tih dijagnostičkih i terapijskih postupaka s pojedinim zdravstvenim ustanovama i privatnim zdravstvenim radnicima'.

Na taj način, kažu, postupili su u ovom slučaju jer PET/CT dijagnostiku trenutno na području Republike Hrvatske provode samo dvije ustanove, Klinički bolnički centar Zagreb u Zagrebu i Poliklinika Medikol u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku.

Mićo Ljubenko, odvjetnik specijaliziran između ostalog i za trgovačko pravo, kaže da druga mogućnost uvijek postoji i da se o njoj treba razmišljati na vrijeme.

'Zakon o javnoj nabavi postoji s razlogom. Jasno je da postoje hitne situacije kada objektivne okolnosti uvjetuju da se stvari naprave kako je to riješeno u navedenom slučaju, ali i treba se zapitati što bi država napravila da je Medikol, recimo, u stečaju ili da ne postoji. Bi li se onda nabavljali potrebni uređaji ili bi se možda pacijente slalo u inozemstvo na pretrage. Hoću reći da druga mogućnost uvijek postoji i da se o njoj, kada se to može, treba razmišljati na vrijeme', istaknuo je Ljubenko

O slučaju Marka Rakara i njegova poslovanja s Uredom predsjednika i nekoliko ministarstava tportal je pisao prije nekoliko tjedana. Rakar je, podsjetimo, prije četiri godine trebao postati zamjenik predstojnika Ureda predsjednika Ive Josipovića, ali nije jer ga je šef države eliminirao kad je doznao da njegove tvrtke imaju porezni dug, što nije bilo u skladu s njegovim propagiranjem prava i pravde u predizbornoj kampanji.

U pitanju je bila tvrtka Prius koja je dugovala oko milijun kuna na ime poreza. Tvrtka je 2012. ugašena, ali povezana tvrtka kći Radix Mil postoji i danas i njen je dug 596 tisuća kuna.

Sa svojom trećom tvrtkom Mrak usluge, koja nema veze s dvije prije navedene, Rakar je u 2013. dobio poslove vrijedne 677 tisuća kuna od Ureda predsjednika, triju ministarstava i Državnog zavoda za statistiku.

Nastavljajući priču tportala, tjednik Novosti otkrio je da je Rakaravo poslovanje s državom uglavnom išlo preko bagatelne nabave kako bi se, ustvrdili su, zaobišao Zakon o javnoj nabavi odnosno raspisivanje natječaja za dobivanje poslova. Ulazeći dublje u taj odnos, Novostima se potkrala i pogreška iz koje proizlazi da Rakar zbog duga tvrtke Radix Mil nije smio poslovati s državom, što je netočno.

Kao što smo već napisali, posao s državom dobila je tvrtka Mrak usluge, a ona je čista, bez poreznog duga, i nema nikakve veze s Radix Milom osim što je vlasnik isti. A zakon ne gleda fizičku, već pravnu osobu, pa je Rakar mogao ugovarati poslove.

'Ne ulazeći u konkretan slučaj i načelno govoreći u situacijama kada jedna tvrtka istog (su)vlasnika ima porezni dug, a druga posluje s državom, pitanje je gdje podvući crtu. Primjerice ako netko ima tvrtku koja ima porezni dug i istovremeno je suvlasnik u nekoj drugoj tvrtki ili ima dionice neke kompanije i onda se ta druga tvrtka ne bi smjela javiti na natječaj za dobivanje posla jer njen suvlasnik ima drugu tvrtku koja ima dug. Tu je teško definirati granicu do koje se može ići. Pitanje duga pitanje je i poslovnog ugleda, a onome tko posluje trebalo bi biti u interesu da ima ugled u poslovnoj zajednici', zaključio je Ljubenko